Ljubav na prvi pogled? Niti jedna druga.

 Ne vjerujem u ljubavi koje se dogode iz dugogodišnjeg prijateljstva. Ne vjerujem u osvajanje. Ne vjerujem u ništa osim u ili odmah ili nikad.  Ne vjerujem u opciju da ćeš u nekoga buljiti dvije godine i onda reći ''Hej, pa baš mi se sviđa ipak'', to je uvjetovanje i to je fejk. Evo, upravo dok pišem ovo, upravo dok tipkam, izlijeće mi poruka na Whatsapp od lika: ''Kud inače izlaziš u Zagrebu?'' Osobu s kojom si našao konekciju ne pitaš tako nešto. To pitaš osobu koju ćeš isto pitati: ''Jel voliš Bruno Mars?'' - u nominativu. Jer ti ništa ne pada napamet. Nemaš konekciju i tu nema ništa, osim možda nekog površnog korektnog prijateljstva. Čak i prijateljstva se dogode ili odmah ili nikad. Pet minuta. Nećeš buljiti u nekog pet godina i onda reći: ''Pa on čak i nije loša osoba.'' Odmah ili nikad, buraz.

Moje najviše mlake veze, i najbezveznija prijateljstva, kako bi išao glagol ili pridjev - najmlakije? Najviše mlake reći ću, najtrulije, desile su se iz racionaliziranja: ''Hej, pa to nije loš lik''. U takvim okolnostima kad sam 'pristala' na nekog jer sam skužila da 'nije loš lik' desile su se najveće katastrofe dugoročno, a najbolje prijateljice upoznala sam na najopskurnije načine. Tipa, jedna je došla napasti me u moj tadašnji dućan jer je mislila da sam ja razlog zašto njena veza s novim tipom, koji je bio moj bivši, ne funkcionira. Došla žena da me napadne i nešto mi zaprijeti, a čim smo se vidjele počele smo se smijati jedna drugoj u lice iako se nikad prije nismo vidjele. Mi smo se smijale i ostale prijateljice. Bezvezni lik je ubrzo otpao jer je doista bio bezvezan, a mi smo ostale. Mi smo se našle u tom jednom pogledu i njenom pokušaju da viče na mene. U dvije sekunde fizičkog susreta. I sve prijatelje koje imam sada našla sam tako, slučajno i bezveze. Ne zato što smo zajedno sjedili na tečaju francuskog tri godine pa onda pomislili da 'nismo loši likovi i da bi trebali na kavu'.  Odmah ili nikad. 

Prvi feeling ne vara. Ili imaš konekciju ili nemaš. Ne možeš je proizvesti spoznajom da volite isti film. Jebeš film. Prijateljstva i veze se ne temelje na istoj ljubavnoj pjesmi ili četiri smiješna vica. Volim Bon Jovijevu pjesmu 'Always'. Volim je od djetinjstva. Ok, i voli ju još 7 milijuna baba na svijetu, jel to znači da smo frendice? Retoričko pitanje jer odgovor je NE. 

Onda u pet minuta poznanstva zavolim lika koji mrtvo obožava Eminema kojeg ja ne mogu podnijet. Voli ga do dječje razine da to postaje slatko jer samo dijete voli nešto koliko on voli Eminema. ''Kako to podnosiš?'' - pita me zgroženo netko: ''Šta je tebi, jesi dobro? Jel te on ucjenjuje nečime?''

Ljudi se stvarno zabrinu i ma koliko god ja objašnjavala da me tip ne ucjenjuje, oni misle da me ucjenjuje jer ne mogu shvatiti da se ljubavi i odnosi općenito ne temelje na najdražim pjesmama i stilu odijevanja. Oni misle da sam sigurno zlostavljana i nečime ucjenjivana jer - nekome padaju reperske hlače. I možda taj netko nije matching na mom stupnju obrazovanja na papiru pa - mora da me ucjenjuje nečime. I mora da ga se bojim. Ljudi tako rezoniraju, a jedino objašnjenje jest: KLIKNULI SMO NA PRVU. Caps lock.

Mislim da sam u 20ak godina imala tri ljubavi svog života, ili svog bivšeg života. Prvu 2006. kad me frendica davila da joj se sviđa ''jedan visoki lik u bijeloj košulji'' i stalno smo ga morale uhoditi,  a ona se skrivala u gužvama koktel barova na moru i... meni je bilo dosta i rekla sam joj neka mi ga konačno pokaže. Rekla sam da ću ja privući pozornost, neka nam priđe, i onda ću otići. Samo da skinem s kurca to njeno. I privukla sam pozornost i lik je prišao i pitao što pijemo, a ja nisam odgovorila njemu nego rekla njoj da više ne mora razgovarati samnom nikada, ali da ja ostajem s njim. Nisam znala zašto, ali morala sam. I jesam. I raspalo se nakon dvije godine jer se taj htio ženiti jer je imao 30 i sitno, a ja 20 i nije mi bilo do udaje pa se on naljutio. Ali bilo je dobro. Bili smo sreća. Internacionalna sreća. Za koju sam ja bila premlada tada. Jebiga.

Drugi put opet, zbog posla se moram nać s likom da on  nešto potpiše, cuga od 10 minuta. Kaže mi da će imati zelenu majicu. I ja se nađem s čovjekom u zelenoj majici, on potpiše to nešto, ja padnem s visokog stolca u bircu jer sam se zaljubila, rastanemo se i govorimo si i dalje 'vi'. I ja doma preko teleofna ostavim dečka s kojim sam skoro sedam godina jer... ''prekidamo. Meni su se počeli sviđati drugi ljudi.'' Najfer prekid ikad, nije bilo prijevare nego - sviđaju mi se drugi ljudi. I nemam pojma što lik u zelenoj majici misli  o meni. I zavšim s tim u zelenoj majici i opet sranje nakon dvije godine - ali bar je bilo vrijedno sranja. I danas ga se vividno sjećam. Sjećam se sreće. 

I postaje točno ono da život nisu udisaji zraka koje udišeš nego trenuci koji ti oduzmu dah. Plakala sam i mama mi je rekla: ''Nika, budi sretna, maco, što si uopće doživjela takvu ljubav jer većina ljudi nije nikada''. Vjerojatno točno. Jer ljudi se PREDAJU. Skrase se s prvom osobom koja je OK na papiru i 'nije loš lik' ili 'loša ženska'. I onda provedu život na internetu drkajući na čudne fetiše jer nisu doma našli svoju sreću.

Ne pričam ja o čudnim fetišima, nije stvar u tome, nego u konekciji. Kad si iskreno sretan nemaš niti jedan čudan fetiš jer ti ne treba iživljavanje, pošto ti je dosta da je osoba koju obožavaš pored tebe. Bar ja tako mislim sada. Ako si nesretan, razviješ sve čudne fetiše jer tražiš očajnički neko zadovoljstvo.

I pokušala sam, pokušala sam nekoliko puta biti s nekime jer je ''super na papiru i baš OK lik'' - i završilo je mojim bijesom i prekidom, jer ne osjećam tu neku vatru i predala se nisam, pa vidim svaku manu toj osobi i ne funkcioniramo. Meni je žestoka muka biti s nekime tko mi ne odgovara po to nekoj našoj vibri. Bolje smrt nego čemer. Bolje dosada i jad i gledanje u zid vrteći uspomene, nego taj neki jad s nekim tko - nije to. Ali OK je na papiru i 'baš je okej lik'.

I našla sam lani lika koji je bio sve što sam mrzila, čak mi nije bio niti zgodan, bio je sve što sam u životu prezirala - ali voljela sam ga od dana jedan. I znam da nikada neće otići jer je na isti način zavolio mene. A pitali su me mnogi - što mi je i jesam li dobro i jesam li ucjenjivana. Ne, nisam ucjenjivana nego sam se samo osjetila živom prvi put u životu.

Muža nemam, ''nisam našla sigurnost, sreću, dom i mesto u društvu visokom'', kak pjeva Balašević. Jebote Balašević, to nije moj 'vajb'. Nisam sretna, ali sam možda živjela malo više i osjećala se živom, više nego prosječna pička koja se na faksu udala za prvog lika koji je 'bio ok lik'.

Bolje umrijeti s uspomenama na istinsku sreću nego biti mrtav 60 godina u tuzi jer dva dana nisi živio.

Ili ljubav na prvi pogled, ili nikada. Ma što netko rekao o tvojoj ljubavi.

Mic drop.

Podrži ili odmah ili nikad: