Život(NE)istine

  Božić stiže i ZNAM da je svima muka od odabira poklona za silne ljubavnike, vlastite cure, pa čak i kul tate. Svi smo siromašni. Tu sam ja.  I riješit ću vaš problem: radim majice DTG tehnologijom tiska (direct to garment, trajni tisak koji ni baka ne može peglom koju opsesivno koristi i zloupotreblava, ne može uništit, a materijal je organski pamuk.   Radim dizajn po vašoj narudžbi, osim ako nije nešto apstraktno pa ću iz glave, radim po fotki, uz vaše detaljne upute  - potreti, kućni ljubimci, ljudi s televizije - SVE, Jedino mi loše ide je crtanje auta. Jebiga mama je rodila curicu, a curice vole Barbike i crtanje - crtam sve što možete zamisliti i proizvod  stiže na vašu kućnu adresu u roku sedam radnih dana, pa se dakle igramo do 5.12.2024 da ne bi bilo da je netko ostao bez božićnog poklona jer je zapelo u gužvi u pošti. Majice muške, majice ženske, čak  i za djecu . Vjerujte mi, nema boljeg od personaliziranog poklona. Svatko svakome zna kupit...

 Ne vjerujem u ljubavi koje se dogode iz dugogodišnjeg prijateljstva. Ne vjerujem u osvajanje. Ne vjerujem u ništa osim u ili odmah ili nikad.  Ne vjerujem u opciju da ćeš u nekoga buljiti dvije godine i onda reći ''Hej, pa baš mi se sviđa ipak'', to je uvjetovanje i to je fejk. Evo, upravo dok pišem ovo, upravo dok tipkam, izlijeće mi poruka na Whatsapp od lika: ''Kud inače izlaziš u Zagrebu?'' Osobu s kojom si našao konekciju ne pitaš tako nešto. To pitaš osobu koju ćeš isto pitati: ''Jel voliš Bruno Mars?'' - u nominativu. Jer ti ništa ne pada napamet. Nemaš konekciju i tu nema ništa, osim možda nekog površnog korektnog prijateljstva. Čak i prijateljstva se dogode ili odmah ili nikad. Pet minuta. Nećeš buljiti u nekog pet godina i onda reći: ''Pa on čak i nije loša osoba.'' Odmah ili nikad, buraz. Moje najviše mlake veze, i najbezveznija prijateljstva, kako bi išao glagol ili pridjev - najmlakije? Najviše mlake reći ću,...

 Jučer mi je jedan tip pričao o energiji. I o tome kako je netko poremetio raspored u nekom skladištu pa je to stvorilo lošu energiju. Osjetila sam jako lošu energiju prema njemu iliti moja i njegova energija se nikako nisu poklapale, iako ne koristim termin 'energija' u tom nadnaravnom smislu, ali ovaj je toliko spominjao energiju da mi je doista došlo zlo iliti - osjetila sam negativnu energiju. Energija je postala još gora kad sam, da imam izliku da odem pošto je loša energija, rekla da moram nešto kuhati, a taj se toliko prepao da ja to nešto ne znam najsavršenije skuhati da je - energija - postala još gora. Odao je energiju INCELa iliti onog nekog čovjeka koji smatra da je ženi mjesto u kuhinji  i da se žene treba tući. Iako nemamo ništa zajedničko i očito nam ne paše energija, tip se uzrujao od pomisli - koja je čak bila pogrešna jer je krivo čuo što sam rekla -  da ću nešto krivo napraviti s hranom. Dakle, vizualizirao me zaključanu u kuhinji. Tad sam se sjetila da...

 Znate ono kad se netko iz Texasa ili Bronxa preseli u Zagreb u Dubravu, gdje je poznato da svi brinu za tebe pa te svaki cigan pita: ''JEL IMAŠ NEKI PROBLEM??'' I onda ti ljudi budu na televiziji i dobiju puno lajkova i srca jer iskreno govore kako je tu predivno i kako su ljudi divni, nježni i dobronamjerni jer nitko nije izvadio sačmaricu, nitko ih nije opljačkao na Trgu bana Jelačića u podne, nitko im nije oteo dijete iz vrtića niti im susjed nije izvadio oči psu zbog za centimetar krivo parkiranog auta. Nitko im čak nije ni ubio psa. Kažu da je ovdje divno. I onda ti dvolični ogorčeni Zagrepčani slave tu osobu na internetu i glume patriote, a pet minuta prije toga i pet nakon, i prije i poslije stiskanja srca na to, oni se uzrujavaju i svađaju u supermarketu jer prodavačica nije dovoljno brzo narezala parizer, guglaju kako se preseliti u Kanadu i ubacuju anonimna prijeteća pisma susjedu u kaslić - jer im smeta što susjed ima mačku pa mora da sve što je ikad smrdilo...

  Jebeš sva ljubavna pisma ikad. Čak i ono moje, napisano rukom, onih par stranica istrgane bilježnice koje nosiš u hlačama kao autist koji se veže za predmete. Ili barem jesi. Možda se opralo u vešmašini. Možda si ga izgubio. Ili ono kad sam ti pisala u zatvor pa je čuvar ili neki tako kurac otrgnuo dio pisma i ti si popizdio jer otrgnuo je dio gdje je bio moj poljubac ružem. I rekla sam ti da nema veze jer jebeš to, pošto postojim fizička ja pored tebe, ali tebi je i dalje taj poljubac ružem bio bitan jer slala sam ti ga ja jer bilo mi je bitno da znaš da se misli na tebe tada.  Aha. Vikala sam i vrištala sam. Jer ti, mačko, znaš pretjerat, bome znaš i bome jesi. A ja znam trpit beskonačno, i onda vrištat. I završit u zatvoru ako treba, jer ne bojim se više ničega, srušit ću sve, i zgrade i ljude, ako znam da će tebe to povrijedit nakon što si ti izmučio mene.  Pričala sam s Ivanom o tome jako puno, o tome zašto si ti sreća. I nisam znala. Od dana broj jedan, kad sam jo...

  Sinoć mi došlo da se ubijem. Jer zadnjih desetak dana priznajem sebi: ''Nika, gubiš borbu protiv vjetrenjača jer na situaciju ne možeš utjecati i možeš samo čekati, a vjerojatno nećeš dočekati jer život nije Hallmark film i sretan kraj nije nužan niti vjerojatan ishod'' - pošto godinu dana snosim posljedice činjenice da sam jedinog roditelja uzela sebi na skrb iz staračkog doma za rehabilitaciju iako su mi kvazi doktori tamo rekli ''Nikako ne, to ne može nitko'', ali u silnim razgovorima o tome zašto ne, nisu znali reći zašto. Ono što su mi zaboravili reći jest rečenica: ''Lucidna stanja mogu privremena, a poboljšanja samo prividna''.  ''Nismo je trebali uzet, to je bila najveća greška mog života'' - ponavljam mjesecima tadašnjem liku vucarajući se po cesti u tuđoj muškoj odjeći, liku zajedno s kojim sam lanjski prosinac provela u psihozi uzrokovanoj time da smo na najružniji mogući način saznali da su - poboljšanja samo...

 Prelazim cestu, onu bez semafora, trula u jutarnjem izdanju, s nekom fejk koronom koju vučem od petka, i pesmistično mislim kako mi nitko neće stat jer staje se samo ženama, a ja izgledam kao dječak kojem su dopustili da zblajha kosu i upravo kreće drpiti svoje prve žvake. No, stanu mi. Vožača s lijeve strane samo mrko pogledam, a onom desnom dignem veselo palac u znak zahvale što je stao. ''Fuck'' - pomislih u toj sekundi: ''Sad će me lijevi zgazit jer njemu nisam digla palac, a desnom jesam i to je diskriminacija bez motiva za istu'' Bila je to jutarnja nametnuta misao klasičnog overthinkera pesimista. I tako je počeo ovaj tekst, sastavak da ne kažem, čija tema nije to što ličim sada na goli kurac i smrdim po bolesničkom znoju osobe koja vjerojatno ima temperaturu (topolomjeri su za pičke, i ako imam temperaturu, što da radim s tom informacijom?), ovo je tekst o pisanju, jer došlo mi je da pišem o tome jednom pošto me dosta ljudi podosta često pita o ...

  Nedjelja je. I, evo, ukućani i ja iščekujemo vlastitu smrt. Mučnu. Da smrt sasvim sigurno slijedi spoznali smo maloprije i frend je komentirao: ''Jebiga''. A, jebiga, desilo se to da sam ja, jebiga, skrpavala ručak od nasumičnih stvari iz frižidera, i to se svelo na špagete s gamberima i nasumičnim začinima koje na neku foru znam pogodit iako nemam ideje što je to vlasac, ali uvijek dobro dođe. Tek kad je pojedeno, i nakon što je rezimirano da je jako dobro uspjelo, također je spoznato da sam - jebiga - iskoristila špagete koje je, citiram, 'otvorio miš'. I koji su za baciti.  ''Otkuda da ja znam da miš ulazi iz vrta u kuhinju, otvori si špagete, posluži se i ode čilat u ružičnjak?!'' Tako nešto glasilo je moje plakanje u šarenoj piđami, u ružičnjaku.  Stvarno nisam hipohondar, plus miševi su više nego slatki, ali znam da postoji nešto što se zove mišja groznica, i to je moj prvi dečko dobio na Mrežnici i doktori su spominjali termin 'smrt...