Život(NE)istine

  Više od godinu i pol za svog 'partnera' iliti 'dečka', kako god, slušam: ''Kako ti to podnosiš??'' Dva upitnika jer me pitaju s velikim čuđenjem, u šoku. A u šoku su jer ne razumiju njegov humor, inteligenciju i spiku.  Ja ništa tu ne 'podnosim', ja UŽIVAM. Uvijek me u mom jebenom životu netko zlostavljao i maltretirao, psihički, fizički nikada. Zapravo jedan me ošamario i nisam mu oprostila nikada, ošamario me ''jer mu se učinilo da ga na slušam'' - točka 1) slušala sam ga, točka 2) sve i da nisam, možda si brate pričao najdosadnijiu priču na svijetu, ali nemaš me pravo ošamariti. A kako izbjegavam dejtati ljude niže od 190, šamar je bio jak. I evo, sa svojih 39 godina više nisam suicidalna, a uvijek sam bila, čak su me vještačili i izvještačili da ne serem da bih privukla pozornost nego da sam pod rizikom od suicida. I, evo, otkad u mom životu postoji taj čovjek za kojeg me pitaju kako ga podnosim, meni se živi jer da mi se bi...

 Poštujem svačiju vjeru, jer vjera je osobna stvar, ali ne poštujem one koji mi vjeru guraju pod nos i u nos jer ''njihova je prava i najbolja'', ali to je brate isto kao da vam guram kurac od vlastitog dečka pod nos i tjeram vas da ga popušite. I uživate u tome kao nikada u ničemu. Fuj? Ha? Kurac mog dečka je meni najljepša stvar na svijetu, a kurac tvog tebi, tvoj Bog je tebi najbolji na svijetu i nek se zove on Isus ili Alah, ali moj Bog je meni najbolji na svijetu i nema ime, najbliže ime mu je Buda. Dopirem li do ikoga? Zašto se vjera u Svevišnjeg najčešće viđa kod psihijatrijskih bolesnika sa šizoidnim pormećajima? E pa zato što su ludi i vjeruju u nadnaravno: ćiribu-čiriba Ja da povjerujem u Boga, to bi značilo da sam se potpuno predala. Ja, kao dijete iz više no katoličke obitelji, dijete čiji djed je bio svećenik koji se razredio. Odgojena sam u više katoličkom duhu nego svi mi, čak sam s 13, dok su dečki već mislili da sam zgodna i ''prejebena pička iz...

  Poglavlje 1. SUTRA Sjedim tu u kuhinji kod novopečenog mi frenda, nazovimo ga Svemir. Čovjek me do prije tjedan dana - ne da nije poznavao - nego nije čuo za moje postojanje, ali trenutno pomišljam da je možda on Isus ili tko je taj neki nadnaravni lik koji umire za tuđe grijehe. Naime, Svemir mi dopušta da sam (privremeno) udomljena kod njega. Navodno mu ne smetam nego kuhamo bakina jela i noćima gledamo filmove o serijskim ubojicama jer to je opuštajuće svakom iole normalnom. U tuđoj sam muškoj piđami i tenisicama nekoga koga ne poznajem, vlasnika piđame barem poznajem i ta činjenica je jedna od rijetkih formi ljudske bliskosti koju poznajem u ovoj fazi u životu, a Svemir me stalno upozorava da prestanem gristi nokte. Kupio mi je i crveni lak da se kultiviram i kažem da budem sutra. Sutra je onaj magični dan koji svi spominju, a obično ne dolazi. Ja taj jebeni ''sutra'' čekam od prosinca, a sad je mislim travanj. I evo pišem ovu knjigu jer mi se priča, a nikog mi se...