Glumiš, gutaš, vrištiš, krepaš.

 

Sinoć mi došlo da se ubijem. Jer zadnjih desetak dana priznajem sebi: ''Nika, gubiš borbu protiv vjetrenjača jer na situaciju ne možeš utjecati i možeš samo čekati, a vjerojatno nećeš dočekati jer život nije Hallmark film i sretan kraj nije nužan niti vjerojatan ishod'' - pošto godinu dana snosim posljedice činjenice da sam jedinog roditelja uzela sebi na skrb iz staračkog doma za rehabilitaciju iako su mi kvazi doktori tamo rekli ''Nikako ne, to ne može nitko'', ali u silnim razgovorima o tome zašto ne, nisu znali reći zašto. Ono što su mi zaboravili reći jest rečenica: ''Lucidna stanja mogu privremena, a poboljšanja samo prividna''. 

''Nismo je trebali uzet, to je bila najveća greška mog života'' - ponavljam mjesecima tadašnjem liku vucarajući se po cesti u tuđoj muškoj odjeći, liku zajedno s kojim sam lanjski prosinac provela u psihozi uzrokovanoj time da smo na najružniji mogući način saznali da su - poboljšanja samo prividna. Hitna pomoć i slični - nula bodova, komentari u tipu: ''Ne možemo ništa jer gospođa nije fizički opasna, smirite ju nekako.''

''Uvijek bi ju uzeli, da nismo tada, uzeli bi ju za dva mjeseca i imali bismo isto, samo dva mjeseca kasnije'' - rekao bi mi on svaki put, i bio u pravu. No, eto. Nešto što je bio ugodan i miran život pretvorilo se u horor u kojem on i ja u 7 ujutro pijemo jeftino vino glumeći sebi da smo okej i da držimo sve pod kontrolom, a nismo okej i ne držimo pod kontrolom ništa jer - ne uspijevamo zauzdati verbalno agresivnu i fizički invazivnu ženu koja se od zore pa opet do zore dere i napada nas za stvari koje nismo učinili, a ako zbrišemo iz kuće na sat vremena - još se više dere i zove policiju jer ''ona ne može biti sama''. I to dovede do takvih prijava i optužbi da ni sama više ne znam za što sam sve prijavljena jer ne mogu pratiti, ali znam da mi Richard Ramirez i Pablo Escobar nisu ni do koljena. Amateri. I evo, čekam, čekam da službe naprave svoj posao. Službe govore da samo što nisu, ali kraj se ne nazire. Slučaj je sveden na nivo ukradenih žvaka na kiosku, na nivo ''Ma joj kog boli kurac'', a nisu u igri nikakve žvake nego životi, karijere, reputacije i ozbiljne nekretnine. Zanemarit ću detalje poput onog da je, dok je netko na tu ženu 'pazio', iz stana pokradeno sve što se da prodati na Hreliću, ne samo gotovo kompletna garderoba i apsolutno sav nakit, to se podrazumijeva, nego i banalne stvari kao što su posteljina i posuđe. Ne znam jedino kako taj netko nije pokupio i olimpijske skije koje stvarno imaju neku vrijednost. Ili je jako glup ili samo nije htio biti 'očit'.

I ja krenem pisati knjigu o svemu, knjigu naziva ''Bojim se spavati sam'' i napišem 30ak poglavlja, što je 70ak stranica i shvatim da je to samo uvod... Jer toliko toga tu ima da ne znam što da izbacim jer je sve bitno i sve je suludo, sve je takvo da Tarantino to ne bi mogao izmisliti. 

A ljudi se u tome svemu dijele na one kojima 1) situacija odgovara i podgrijavaju je jer svi misle da će se dokopati stana od 900k u centru ako budu podilazili ženi kojoj nije dobro, 2) one koji misle da je situacija nešto zabavno, 3) one koji su se usrali i pobjegli jer vide da je vrag odnio šalu i ne žele biti upleteni i nešto krivi, 4) oni koji misle da sam ja namjerno odlučila živjeti neki ulični život i postati kreten jer valjda imam neki kriminalni gen u sebi i 5) manje od pet onih koji su mi pomogli bez ikakvog motiva osim ljudskosti.

...i naravno - više od 10 onih koji su pogrešno mislili da će me jebati ako mi bilo kako pomognu jer su previše ozbiljno shvatili pjesmu Daleke Obale koja kaže da su sve žene kurve, a čini se da su svi, tj. 99,9% muške populacije - opsjednuti jebanjem. Bilo kakvim. Kurac u pičku u bilo kojim uvjetima. Misle da je to uspjeh. Ljudi to doista misle. Odrasli muškarci koji čak nisu niti kriminalno ružni. Oni to misle.

I, opet, naravno - hrpa onih koja drka kurac i drka pičku na situaciju jer ta neka Nika nikad nije bila cigan, a evo sad je bar privremeno prisilno postala pa - ajmo grupno drkat. 

I ja se na kraju dovedem do toga da u sarkastičnoj depresiji pomiješanoj s akutnom psihozom zaključim da je najbolje da se ubijem jer nemam više što - pošto stojim u vremenu začuđena što nemam infarkt jer se već godinu dana uzrujavam full time. Zaključim da je najbolje da se bilo kako ubijem lajv na internetu. Zašto lajv? Jer je sve toliko opskurno pa nek bude i kraj. Toliko je opskurno da, iako se dešava meni, ja mislim da još uvijek ne vjerujem što se dešava, iako jako dobro znam što se dešava. Razvila sam u procesu sve psihičke poremećaje osim šizofrenije i halucinacija. Poremećaje bazirane na anksioznosti, a jedino što nikad prije nisam bila jest - anksiozna. Kao što je profesorica glazbenog u mojoj srednjoj rekla mojoj mami za mene: ''Samodopadna, probitačna, glavom kroz zid'' - i dobro je rekla. U većini životnih situacija bila sam sigurna u sebe i znala što radim. Sada sam sretna ako na sat vremena zaboravim na probleme. I, ako se zabavim bilo čime, imam grižnju savjesti jer - kako se ja mogu nekim glupostima smijati, a imam takve probleme? 

Neki ljudi su za otpis, jebiga. I trenutno sam to ja. ''Budi jaka'' - govore mi. Trenutno ne mogu. A s druge strane, cijelo vrijeme slušam, mjesecima slušam od mnogih: ''Isuse, kako se ti dobro držiš,  čudno da nisi na heroinu, na tvom mjestu ja bi se ubio i bio u Vrapču'' itd. A ja se ne držim nego samo ne vrištim na ulici i nemam halucinacije nego hendlam život oko sebe kako god znam. Odem psihijatru svojevoljno, kažem da mi nije dobro. Na to mi kažu da sam ja odlično samo da sam u užasnoj životnoj situaciji. Nakon toga taj mi moj lik pozove hitnu i kaže im da se boji da ću se ja ubiti. Pitaju me je li to istina, ja kažem da nije baš, ali da nisam dobro pa nek me voze. I onda mi u toj jebenoj ludnici opet kažu da sam ja super nego sam se ''samo malo uzrujala'' i nek se ''odmorim dan, dva, tri, koliko hoću'' - i odem za koji dan jer kaj ću tamo? Samo mi ide na kurac neka ženska koja ima kokainsku krizu, a druga mi krade cigarete. Na kraju, znam da nikakva ludnica neće riješiti problem koji nije umišljen nego činjeničan, ali s druge strane - to što netko ne halucinira, je l' to znači da je ta osoba dobro? Još mi jedva daju nekakav bezvezni sedativ kakav svaka baba dobije od doktora opće prakse. 

Zanimljivo je, kad si u ozbiljnoj frci, tek onda shvatiš kako su ljudi oko tebe doista retardirani. Svi su u teoriji pametni i znaju sve, ali kad stvarno i doista treba reagirati, onda shvatiš da ti silni 'prijatelji' nisu u stanju izvršiti ni najbazičnije radnje. Npr. kažeš nekome neka nazove hitnu, a taj netko ti kaže: ''Ne mogu, ja imam užasan strah od telefoniranja sa službenim osobama!!'' Kažeš nekome neka ti kupi neku cugu, a taj: ''Isuse, ne mogu, mene je to sram kupiti! Moram kupiti još nešto da ne misle da sam alkoholičar!'' Iliti, da ne duljim, shvatiš koliko su ljudi disfunkcionalni. Niš koristi, kak bi se starozagrebački reklo.

Da moja sreća u govnima bude veća (nenamjerna rima), ovo sve me zadesi dok sam u vezi s likom koji je retardiran. Retardiran za život. ''Nemoj se ljutiti, ali ti imaš neki oblik autizma'' - rekla sam mu prošli mjesec, a on se složio: ''Moguće da imam.'' Dok je sve bilo idealno, nije se to primijetilo, a odjednom ja vrištim na cesti, a taj umjesto da me zbrine, on vrišti jače nego ja i na kraju se sve svodi na to da ja praktički vučem njega. I još vrišti da je ovo sve njemu stres i da 'njemu nije dobro kad me vidi ovakvu' jer on je imao nekakvu internetsku fiksaciju na ''Niku Ostoić koja je hrvatska Avril Lavigne'', i što već trabunja, i nije očekivao pad sistema baš kad se uvaljao toj jebenoj Avril Lavigne više nego je računao da bude. Frajer actually čeka, to je rekao, da se situacija magično riješi. Njemu je stres. Njemu nije dobro. Najbolje da smo prijatelji dok se to ne riješi, a kad se riješi nastavljamo u revijalnom tonu. Ja preko kurca govorim OK, jer stvarno mi se uz sve prave probleme ne svađa. Na kraju,  i ja čekam da se sve magično riješi. Mora biti magično jer ovozemaljske metode ne djeluju. Pravno sam napravila sve što mogu. Čekam. Je l' se razumije netko u magiju? Jebote. 

I onda se još taj tip počne, ne znam otkud ta ideja ni sredstva, novopečeno drogirati. Drogirati ne zna ni sam čime do mjere da je to psihoza i toga da se bojim da ću dobiti obavijest o njegovoj smrti jer budala ne zna mjeru. I noćima se ne da skinuti s telefona jer je kak kaže ''ovisan'' o meni, a razgovori su besmisleni i pretvaraju se u bezobrazluk jer taj praktički krivi mene što se on ikad zaljubio u mene, a sad je sranje kakvo je, a njemu to ne paše jer... sranje je, a on u tome ne funkcionira. I to dovede do toga da mi puknu svi filmovi ikad, kao da nemam dosta problema još moram tetošiti tebe što radim samo zato jer te volim, ali čak i ja imam granicu, i dovede do toga da napravim dar mar, u napadaju bijesa osramotim i sebe i njega na internetu, izderem se sve ikad. I taj sad govori da sam luda. Začuđen. Jesam, luda sam jer te nisam nokautirala još u siječnju nego vođena optimizmom i nagonom za preživljavanjem rješavam sve što ti ne možeš jer ti si retardiran i tebi je stres i ti si žrtva.

I lakne mi što ga nema. Jer ne mogu više voditi te sulude razgovore u pozadini kojih čujem zvuk šmrkanja. No onda, fali mi on, fali mi njegov glas, fali mi naš humor koji samo mi razumijemo. Fali mi. Sinoć odlučim da ću se ubiti na internetu, zgasim mobitel da mi nitko bezveze ne zvoni jer svatko tko se napio i sjetio neke gluposti se u dva ujutro sjeti mene, legnem. Upalim Netflix i iznerviram se dokumentarcem o tome kako neka glupača plače na televiziji jer je neki lik stavio njenu sliku u gaćama na internet i ona je trajno oštećena. Seriously? Zbog takvih stvari su ljudi na dokumentarcima? Nemaju pravih problema? Zgasim to i pustim Richarda Ramireza kojeg sam već dva puta gledala, ali čisto zato jer volim pozadinski zvuk. I zaspim razmišljajući o tome kak bi bilo dobro da je taj moj bivši lik tu jer uvijek smo zajedno mirno spavali. Zato ga i volim. Iliti možda je obrnuto, možda se mirno spava zbog činjenice da se volimo pa nam je ugodno. 

I ujutro mi frendica piše da je zabrinuta za mene i da će ona bilo kako meni tog lika isporučiti ovdje gdje sam ja, jer u Zagrebu nisam, bilo kako, onesvijestit će ga i poslati kao paket ako treba, samo da se ja osjećam bolje.

I ja joj zahvalim i kažem neka se ne trudi jer nisam fan prisiljavanja ikoga na ništa. Uz to promislih bi li ja voljela da je on tu? Teoretski da, ali onda zaključih da bih, ali samo pod jednim uvjetom: da on šuti. Da bude kao zombi kakve je Jeffrey Dahmer radio, da fizički postoji kao plišani medvjed, ali da je topao i živ, ali da šuti. Jer za nikakve luđačke spike i tuđe psihičke probleme nemam kapacitet. Nula. Dosta mi je života u spotu Jesus of Suburbia Green Daya. Godinu dana je bilo dosta prisilnog takvog života. I samo želim spavati i čekati da se vrijeme magično potroši i da se probudim, i da sve bude magično riješeno.

I da svi opet budu prijatelji. I da se nitko ne sjeća ničega ovog. I ne želim slušati savjete, najgluplje ikad, poput onog koji sam čula sinoć, a glasio je da bih ja trebala biti content creator jer mi to ide. Osoba mi je to rekla kao da se tako rješavaju svi životni problemi i kao da se ja toga nisam sjetila, a jebiga jesam, iako je preko kurca: Verbalni Cijanid

Eto. Ovo je ispljuvak moje duše. Ne šaljite mi nikakvog mog dečka u paketu.

Pošaljite mi eventualno Richarda Ramireza.

Nikako Avril Lavigne.

Mwah.

Podrži...što već: