Pišem i ja jer mi je mama rekla da znam pisat - SVE JE SEX I SVE JE MAJKA

 Prelazim cestu, onu bez semafora, trula u jutarnjem izdanju, s nekom fejk koronom koju vučem od petka, i pesmistično mislim kako mi nitko neće stat jer staje se samo ženama, a ja izgledam kao dječak kojem su dopustili da zblajha kosu i upravo kreće drpiti svoje prve žvake. No, stanu mi. Vožača s lijeve strane samo mrko pogledam, a onom desnom dignem veselo palac u znak zahvale što je stao. ''Fuck'' - pomislih u toj sekundi: ''Sad će me lijevi zgazit jer njemu nisam digla palac, a desnom jesam i to je diskriminacija bez motiva za istu''

Bila je to jutarnja nametnuta misao klasičnog overthinkera pesimista.

I tako je počeo ovaj tekst, sastavak da ne kažem, čija tema nije to što ličim sada na goli kurac i smrdim po bolesničkom znoju osobe koja vjerojatno ima temperaturu (topolomjeri su za pičke, i ako imam temperaturu, što da radim s tom informacijom?), ovo je tekst o pisanju, jer došlo mi je da pišem o tome jednom pošto me dosta ljudi podosta često pita o toj tematici. Pitaju me mogu li ih naučit pisat.

Mogu. Mogu, isto kao što mene možeš naučit operno pjevat, prosječnu kravu iz štale da pleše balet i wannabe drolju kako se puši kurac. Odgovor je - ne. Ovo treće bi se možda i moglo, iako nisam sigurna niti u to jer čula sam svašta pa gubim nadu i u osnovne ljudske funkcije. Dakle, ne. Možeš osobi dat smjernice, ukazati na finese koje bez profesionalne poduke i ozbiljnije prakse vjerojatno sama ne bi znala, ali ili si bila ona curica koja u osnovnoj ima 5 iz zadaćnice, ili si plesala balet s četiri godine pored klavira restorana gdje ti je bilo dosadno s roditeljima ili si popušila prvom dečku sa 17 godina i bila pohvaljena. I o kojoj god tematici se radilo, ne razumjela u čem je problem - i mislila da to znaju svi. Nešto znaš, nešto ne znaš. Nisu svi za sve. Dapače, sjećam se nekog znanstvenog podatka koji kaže da ako osoba ima više od npr. pet nesrodnih talenata, jako izraženih, da to spada u oblik šizofrenije, one koja je vrsta genijalnosti. 

Dakle, ako si najveći talent ikad za nogomet, znaš slikati realizam kao Rembrandt, i tečno govoriš četiri jezika, a ide ti i matematika - teško da ćeš uz to znati popraviti televizor i skladati na klaviru. Upravo ljudi koje znam, a jako su uspješni kao arhitekti, nekakvi informatičari i slično, ti ljudi najčešće ne znaju beknuti riječ engleskog jezika. I okolina se smije da su retardirani. Ne, nisu, nego svačiji mozak nije za sve. I ti, koji ovo čitaš i ne vjeruješ mi, ti koji znaš engleski kao materinji bez da si igdje živio vani, ti vjerojatno ne znaš zbrajati kovanice do 20 bez da 2x pogriješiš. I to te ne čini glupim nego samo nemaš matematički mozak, tvoj je mozak za druge stvari.

I nisam Freud nego samo kažem, ljudi ne prihvaćaju to. Jer ''njima je mama rekla da nešto mogu''. 

SVE JE SEX I SVE JE MAJKA - rekao je Freud, i iako se njegova poučavanja više ne priznaju, ovo je točno. No, prvo o majkama koje previše potiču svoju djecu u stvarima za koje ta djeca nemaju smisla. ''Nitko ne pada tako nisko kao debela curica kojoj je mama rekla da može biti balerina'' - rekao je jednom netko.

 

Moja majka daleko je od idealne bila, ali zapravo joj hvala što mi je neke dječje ideje poprilično grubo srezala u startu, u nižim razredima osnovne škole pa sam nakon 2h plakanja na iste trajno zaboravila. Npr. ''Nikada nećeš biti manekenka jer imaš kratke noge'' - točno. Nemam čak ni toliko kratke nego nemam duge. Bila je u pravu. Objasnila mi je na svoj grubi način da ja znam crtati, pisati priče i glumiti. Rekla mi je i da mi natprosječno ide tenis, ali da to nije nivo za profesionalca. I da neću biti Iva Majoli. Zbog čega mi je laknulo jer ona je jako ružna i niti jedna djevojčica ne želi biti ona. Crni, politički nekorektni humor, ali ne želi. 

Tako vam je to, da skratim, najčešće s pisanjem. Mame su ljudima rekle da divno pišu, a realnost, koju ću potkrijepiti poražavajućom statistikom, je upravno suprotna. Ljudi kriminalno loše pišu. Dovoljno je da vam kažem da smo kroz sedam godina mog rada u Playboyu, časopisu u koji su na gotovo dnevnoj bazi pristizali radovi ljudi koji su željeli surađivati, primili smo samo jednog (1). Bar za stalno, samo jednog (1) dečka. Ostalo je bilo toliko grozno da ili nismo razumjeli tematiku priče, za neke nismo znali na kojem su jeziku pisane (je li to slovenski??), a neke smo, call us petty, printali i teatrano hodali po redakciji čitajući to kao Shakespearea na jebenoj pozornici Dubrovačkih ljetnih igara. Jer je bilo toliko nakaradno to nešto napisano da smo se suludo zabavljali uz to. Urednika je u jednom trenu strefio lakši moždani - i ne isključujem mogućnost da je to bilo od toga.

I onda su neki od tih odbijenih ljudi nama prijetili kojekakvim glupostima jer - mama im je rekla da super pišu pa kako je moguće da to nije istina, mi smo svi zli, ljubomorni na njih i korumpirani. Jer što bi drugo bilo?

AKO TI JE MAMA REKLA DA SUPER PIŠEŠ, TO JE 100% ISTINA. TOČKA. CAPS LOCK.

Ovaj tekst primjer je, bahato rečeno, jako dobrog ležerno napisanog, onako preko kurca, ležernog, ali poučnog teksta koji odgovara na pitanje mogu li te naučiti pisati. Uvod na početku, jer - uvod je, logički, uvijek na početku - primjer je odličnog uvoda. Moj stil je satira, da se razumijemo. U slučaju da netko ne razumije. Jebiga, ljudi obično ništa ne razumiju.

Jednom sam vodila neku glupu radionicu kreativnog pisanja. Na toj radionici čulo se pucketanje u zraku, a to je bio zvuk toga kako meni puca kurac za tu radionicu i njene polaznike. Plaćeno mi je parsto kuna da nešto serem. Pucketanje se čulo x3 jer je i druge dvije voditeljice te gluposti, puno punooooo značajnije spisateljice od mene, isto pucao kurac. Jer, realno, to je bio ''Kako naučiti kravu da pleše balet'' dvodnevni tečaj. U subotu smo ove dvije i ja zadale neke zadatke i otišle piti besplatni rozi šampanjac,  i u nedjelju smo ih trebale komentirati. Nadobudni polaznici sa strahom su čekali naše ocjene svojih radova koje mi nismo pogledale.

Ja sam rekla: ''Tko je počeo tekst sa 'Bio je lijep dan i skuhala sam kavu'? Tekst se ne počinje tako, tako tekst počinje svaka dokona kućanica koja misli da zna pisati. Nije bio lijep dan!! Bilo je tmurno i počinjao je prolom oblaka! Nisi skuhala kavu nego si se opekla za zahrđalu džezvu i spekla se!! I nije bilo mlijeka i nisi mogla do dućana jer se potrgao kišobran!!'' - blefirala sam, iliti nisam, svatko tko ne zna pisati započinje tekst lijepim danom i kavom. I tada je neka cura počela plakati i to se pretvorilo u psihijatrijski napadaj u kojem ona plače sa svojim J.Lo naušnicama iz DMa o tome kako ja nju ismijavam jer imam nešto osobno protiv nje jer ona je baš tako započela tekst. I to je doguralo do toga da se ja nešto bespotrebno opravdavam na internetu toj glupači kojoj je mama rekla da zna pisat i misli da se sve vrti oko nje. 

Isto, pisala sam kolumnu sedam godina u Playboyu, tema seks i međuljudski odnosi, 7x12 račuaj koliko je to kolumni. Niti jednom se nisam ponovila jer - onaj tko se ponovi, taj više ne radi tamo jer nema više inspiracije. Kad sam dala otkaz zamijenila me jedna koja je 'skuhala kavu jer bio je lijep dan'. Koliko je izdržala? Ravno dva mjeseca. Što joj je bila prva provokativna tema? Drum roll... Seks u troje. Kad sam to vidjela, pomislih: ''Jebote, u sedam godina meni niti jednom, čak ni u doba kreativne blokade, čak ni uz činjenicu da sam sama doživjela slavni seks u troje, nije mi palo jebeno napamet napisati nešto toliko neinovativno kao to!? To je nešto što bi napisao netko u osmom razredu misleći da je to neka fora i kontroverzija'' - zar ne? 

Uglavnom, ili znaš ili ne znaš. Isto, poznanica koja jako dobro piše me pitala prošli tjedan koliko meni treba za prosječni tekst - jer se njoj čini da to jako brzo napišem. I kaže mi da je njoj za kolumnu za neke novine trebalo mjesec dana. To me malo šokiralo, iako i nije jer znam kolege novinare koji su pisali po pet dana pa mi je to tad bilo čudno. Treba mi onoliko koliko brzo ja razmišljam. Iliti tipkam svoje misli i tipkanje mi malo brzinom kasni za brzinom misli. I neke pauze tipa telefoniranje, potraga za cigaretama i  slušanje  pjesama na Youtube.  Iliti treba mi od pola sata do četiri sata. Ovisno o dužini i tematici. I hitnosti, ako je nešto hitno.

Poanta je da ili znaš ili ne znaš. I da se osvrnem na kravu i balet, što je lajtmotiv ove priče, sanjala sam jučer opskurni san. Sanjala sam da vodim na uzici kravu, kravu koja nije moja nego ju ja čuvam, i na plaži smo. I tamo su neka djeca i krava mi pobjegne u more i pokušava plivati kao pas, ali krava ne zna plivati i kopitima mlatara po djeci u plićaku i djeca su ozlijeđena i sve je u krvi, a ja kravu ne mogu savladati pa pobjegnem u restoran na ćevape, doslovno ćevape, one jako loše, a preskupe na Jadranu ljeti, praveći se da nemam veze s kravom. Ne pridajem nikad važnost snovima, ali KOJI KURAC?

O tome kako je sve u životu sex i sve je majka, neki drugi put, a ovaj put ste naučili što je to pisanje. Kreativno pisanje.

Ne napadaj sad mene nego... Pitaj mamu zašto ti je lagala.

I da, Č i Ć su stvar sluha, a ne škole. I mani se tečajeva kreativnog pisanja.  

Za one o oralnom sexu, ne bih znala. Možda?

Podrži istinu i sve one kojima je mama rekla da znaju pisat: