Knjiga ''Bojim se spavati sam - Dijagnoza: SMRT''

Poglavlje 1.

SUTRA

Sjedim tu u kuhinji kod novopečenog mi frenda, nazovimo ga Svemir. Čovjek me do prije tjedan dana - ne da nije poznavao - nego nije čuo za moje postojanje, ali trenutno pomišljam da je možda on Isus ili tko je taj neki nadnaravni lik koji umire za tuđe grijehe. Naime, Svemir mi dopušta da sam (privremeno) udomljena kod njega. Navodno mu ne smetam nego kuhamo bakina jela i noćima gledamo filmove o serijskim ubojicama jer to je opuštajuće svakom iole normalnom. U tuđoj sam muškoj piđami i tenisicama nekoga koga ne poznajem, vlasnika piđame barem poznajem i ta činjenica je jedna od rijetkih formi ljudske bliskosti koju poznajem u ovoj fazi u životu, a Svemir me stalno upozorava da prestanem gristi nokte. Kupio mi je i crveni lak da se kultiviram i kažem da budem sutra. Sutra je onaj magični dan koji svi spominju, a obično ne dolazi. Ja taj jebeni ''sutra'' čekam od prosinca, a sad je mislim travanj. I evo pišem ovu knjigu jer mi se priča, a nikog mi se ne smara, a psihijatar koji je plaćen da ga se smara mi je rek'o da nisam uopće luda i da nemam što tamo tražiti, a ja sada prvi put doista jesam luda. Inače mi uvijek daju papir na kojem piše da sam luda kad ne treba i kad nisam luda, a sad kad stvarno jesam luda i ne prepoznajem sebe, sad mi kažu da odem doma jer da, citiram, imam samo realne probleme u životu. Problem je upravo u tome da dom kojem me šalju da odem više ne postoji. Da sve bude još ljepše i da ono što do neki dan nije bio problem sada postane problem, ostavio me dečko, nazovimo ga Dete Kreten pa evo sad tu sjedim i sumanutom brzinom protiv svoje volje unatrag prevrtavam našu cijelu vezu i pokušavam se prizvati k svijesti. Pokušavam dijagnosticirati koji stupanj mentalne retardacije imam da nekoliko solidnih mjeseci ne posumnjam da je taj čovjek... Ma nije on ništa. Još nisam dovoljno ljuta da ga agresivno i kreativno častim imenima, jer prvo moram riješiti prave probleme dok su ljubavni problemi sad, kako bi se u narodu reklo, za pedere. Ljubav je za djecu i pičke. Naravno, nije, ljubav je prejebena stvar - zbog koje ljudi redovno dobivaju legalne recepte za Xanax, recepte od pravog doktora moderne medicine. Naglašavam to jer jedan moj sumanuti bivši si je u jebenom Zagrebu našao indijanskog šamana. Ne želim biti suvišno prosta, ali brate: koji kurac?! Neću sad o tom manijaku svih jebenih vrsta, dovoljno je reći da mi je ta sumanuta veza propala jer je čovjek mog tadašnjeg života otišao, citiram, tražiti sebe na Himalaju. Ovo nije vic i ovo nije šala nego samo treba naglasiti da je Dete Kreten pred koji dan padalo s kauča od smijeha kad je slušalo neku sumanutu priču o ovom s Himalaje i vrištalo: ''Ja se želim družiti s tim frajerom!!'' Naravno da želiš, ljubavi bivša ili možda još uvijek sadašnja, nekakva velika ljubavi mog - nažalost - sadašnjeg života. Života u kojem se bojim spavati sama jer mi ponakad dođe da... Nema veze. I to mene čini idiotom, znaš zašto, sumanuta moja ljubavi? Zato što, to što si ti kreten, to nije tvoj problem - jer kreteni se uvijek najbolje snađu u životu. Ne kaže se bez razloga da jebeni Bog čuva samo pijance i kretene. Ti si oboje i meni je to jasno od dana jedan, jasno mi je to od trenutka kad sam te vidjela, jasnije nego što znam da ću jednog dana umrijeti. I znaš čime mene to čini, ti ljubavi moja koja si ''falša ka' kita falšeg cvića koje nima svoga vonja, ali cviće bar ne ronja'' - kako bi rekao slavni Marijan Ban kojeg neću prozivati niti pijancem niti kretenom - al svašta se priča. Uglavnom, da skratim, mene cijela ova veza ili kako se to već zove, čini idiotom. Idiot sam zato što već dobrih dvadesetak godina, iliti otkad sam se počela ozbiljnije baviti frajerima, ja ponavljam isti model ponašanja koji se pokazao u praksi kao neadekvatan, a u psihologiji se to zove - fiksacija. ''Sve krivo'' - rekao bi rezolutno cijenjeni Marasović - i poderao brutalno sve papire na kojima je škrabao neku svoju... fiksaciju. S tim sam čovjekom davnih dana provela nešto što smo nazvali službenim imenom ''500 Days of Rokenrol'', i to nešto je uzrokovalo razorene veze, uništena prijateljstva... No taj jebeni Marasović je od svojih fiksacija barem napravio karijeru, a ja sam zbog činjenice da je put do Pakla popločen dobrim namjerama - iz jebenog narkomanskog skvota u siječnju vrišteći zvala njegovu mamu, vrišteći da mi da broj Predsjednika Svih Manijaka, što je bio zadnji potez očajne osobe. Predsjednik je manijak svih manijaka i dajem si psihijatrijsku dijagnozu - imbecil, jer sam potrošila sedam godina na to nešto što se službeno smatralo zgodnim, pametnim, prejebenim ulovom, i zbog tog nečeg sumanutog i prejebenog mi je moj bivši psihijatar, toliko u medicini i znanosti cijenjen gospodin da ima pravo na televiziji reći da je engleska kraljica njegova čistačica, taj čovjek mi je rekao da zbog tih sedam godina imam neliječeni PTSP i napisao to na službeni papir. Poziv manijaku iz skvota nikako nije bio dobra ideja, a za tog cijenjenog psihijatra je policija rekla, citiram: ''Kakva je šteta da će jedan takav liječnik izgubiti licencu jer se zatelebao u neko derište...'' A to derište sam bila ja, lani početkom ljeta, dok sam se tresla u krevetu zajedno s na smrt prestrašenom tadašnjom ljubavi svog tadašnjeg života, čovjekom kojeg ćemo nazvati Krava. To je, Dete Kretenu, onaj sumanuti idiot s onom sumanutom frizurom, koji je pred tobom u dva ujutro u mom vlastitom stanu dobio od mene šamarčinu među jačima u svijetu. To je ona šamarčina koje se ti rado sjećaš dan danas i govoriš, tj. ne govoriš nego se daviš od smijeha: ''Ti si njega nokautirala jer si dobila hrabrost jer sam tamo bio ja pa si znala da ti Krava neće vratit!'' Pa nego što drugo da radim, brate jebote?! Kravinom sumanutom ponašanju se moralo stati na kraj i fizičko nasilje bilo je zadnje rješenje. Jedina razlika između Krave i onog koji traži sebe na Himalaji je u tome što se ti, Dete Kretenu, s Kravom ne želiš družiti u nikojim uvjetima jer je Krava sumanut u negativnom smislu, a ovaj s Himalaje, s kojim se doista želiš družiti (i to bi možda čak bila dobra ideja, lijepo je kad ljudi nađu srodne duše i ljude koji ih doista razumiju), taj vodi ispred tebe nekoliko svjetlosnih godina. Čime? Time što je već davnih dana, bez da je poznavao mene, okupio oko sebe ne dva ili tri nego četiri (!) moja bivša dečka koji su njemu vršili funkciju braće, srodnih duša, ingenioznih mozgova... I meni je tad bilo sumanuto neugodno jer po toj statistici ispada da su baš svi ljudi u Zagrebu moji nekakvi jebači, kako to objasniti svom novom čovjeku života? No taj je brzo povezao i rekao: ''Pa meni to ne smeta, dapače to nas još više povezuje!'' Ono što sumanutost povezuje, Himalaja razdvaja. I kako bi za kraj ovog poglavlja rekao već spomenuti Marijan Ban: ''Jedina moja, jubavi moja, a di si ti?!'' Za odgovor na to pitanje me u ovom trenutku boli kurac. Više ću ti moći reći sutra...

Poglavlje 2. TETOVAŽA

Sjedim evo dva ujutro i čekam Svemira da dođe s WCa. Gledamo Inglorious Bastards za opuštanje. Nisam htjela ovo spominjati sada, ali moram jer se pomolih na glas Bogu u kojeg ne vjerujem i rekoh: ''Ajde daj samo da ovu knjigu dovršim prije moždanog, a onda da na promociju idem u kolicima s onim strojem za komuciranije koji ima Hawkins, ili Hawking, kako li se već taj cijenjeni kurac koji ima pravo na televiziji reći da je engleska kraljica glupa zove.'' Četiri duga beskonačna mjeseca sumanutosti uzrokovanih time da je netko lud, a taj netko nisam ja ostavila su traga i zbog toga je Dete Kreten pobjeglo bez traga. Nova bolest mi je visoki tlak, 142 kroz 134, ne znam što to znači, ali znam da je nešto loše tim više što sam ja niskotlakaš, tlak mi je u životu toliko nizak da se pravi doktor moderne medicine čudio što sam živa jer na tlakomjeru piše da sam ja mrtva, ali jebote brate šta pravi doktori te jebene, da ne budem prosta, moderne slavne medicine znaju? Ništa. Ne shvaćaju to da je netko lud, a da taj netko nisam ja i da je zbog toga Dete Kreten neki dan uzrujano govorilo rečenicu: ''Zašto sam ja morao dobiti potrganu tebe, a svi drugi jebeni idioti prije mene su je dobili normalnu!'' Ne znam zašto baš ti, ali duboko vjerujem da ima veze s horoskopom. To mi je dvjesta ili više puta ponovila tvoja mama u onim sretnim i usporedno s ovim - bezbrižnim danima kad smo ti glavu spašavali iz zatvora u kojem si bio, a nismo znali zašto si tamo. Tada sam imala nizak tlak i pomišljala u očaju: ''Ako život ovako nastavi, završit ću na Rillinoj tetovaži. Jebiga. Horoskop. Nemreš zajebati zvijezde.'' Rilla. Rilla je lik koji ima papir da je lud i pošto smatram da bi u nekom radosnom svemiru on mogao meni biti ono što si sada ti, to znači da Rilla sasvim sigurno ima potencijala da je idiot. Rilla je nadimak koji dolazi od nadimka Barilla, a Barilla je nadimak koji s ponosom nosi već duži niz godina. Naime, taj potencijalni po život opasni idiot je toliko mršav da je rečeno da može živjeti u Barillinoj kutiji za špagete. Zimi onoj metalnoj, a ljeti u papirnatoj. Logično. Tko je to rekao? Naravno da jebena ja. Uglavnom Rilli se ideja sviđa jer je zbog sumanitosti u svom životu za koje nije kriv on, dobio sve papire na kojima piše da je lud i bliži mu se osobni bankrot - što, sasvim logično znači da mu ne gine skvot. A svi znaju da kutija za špagete tamo dobro dođe. Uglavnom, pila sam jebeno pivo s tim jebenim Rillom neki dan, na jebenom Črnomercu, ne pitajte nas zašto smo bili tamo, horoskop vjerojatno. I pitam Rillu da mi pokaže svoju tetovažu koju sam prije tog dana vidjela samo na slici. Ideja tetovaže bila je romantična: dakle to je drvo. Suho i jadno drvo. Metafora Rillinog postojanja, ako ćemo realno. Ideja je bila da svaki put kad netko blizak strada nekim tragičnim sumanutim slučajem, Rilla doda po jedan zeleni list na to drvo. Lani kad mi je slao fotografiju toga, na drvetu su bila dva lista. A sada? Sada je Rilla cijeli do grla obojan u zelenu boju i to više ne liči na japansku trešnju što je to u startu bilo, jelte, već na tropsku kišnu šumu. Zašto, ako ste glupi i ne povezujete, a velike su šanse da jeste? Zato što su svi oko njega brutalno umrli i sad je zakonom odobrena kletva: ''Dabogda završio na Rillinoj tetovaži!!'' Rilla sumanutom brzinom puši cigarete i pogled mu je nekako prazan, kao i svima kojima je pravi doktor moderne medicine - zamislite - ispravno dodijelio papir na kojem piše da su ludi. Priča meni Rilla o tome kako je odjednom ostao sam na svijetu, privremeno u skvotu jer, naravno, genijalci u Jugoslaviji su krivo napisali neke papire za njegov stan i neko vrijeme je ova divna država koju je sam Bog za sebe sačuv'o vjerovala da Rillin stan nije Rillin. Onda su se ispričali jer su pogriješili i dali mu natrag stan, a njegov stan više nije njegov dom nego jebeno mjesto zločina omotano žutom trakom na kojoj piše ''Marš! Policija!'' ili ''Odjebi! Policija!'' - ne znam koje piše, ali jedno od toga dvoje. Rilla se mudro sjetio da će izbaciti baš sve iz stana jer je to jedini način da nema flešbekove svih brutalnih smrti koje su se, bez da je on kriv za to, dogodile u tom njegovom stanu baš pred njime. Rastavio je stan na proste faktore i shvatio da to više nije stan nego - gradilište. Rilla trenutno živi kod ujaka u Zagorju gdje sumanuto puši cigarete i psuje život. A ti, Dete Kreten, sada ležiš kod svoje mame koja psuje tvoj horoskop kojim je opsjednuta, ležiš na onoj nekoj pederskoj ljubičastoj mucastoj dekici, pušiš nešto što na televiziji nazivaju drogom i - zbunjen si. Ne kužiš tko je sad Rilla, a vidio si ga, znam da si vidio. Znaš kako znam? Piše na internetu! Jer na internetu je sve što piše istina i to znaju svi. Na internetu u našim sumanutim životima nije istina jedino ono što nam javlja onaj idiot koji vjerojatno jedini nema papir da je lud, a zovemo ga Stan. Ti znaš tko je Stan, jedan od razloga zašto si se odlučio osvojiti nagradu za PiĆku godine, i pobjeg'o tako mistično da ti oko glave pjeva Oliver Dragojević: ''Da te prati trag u beskraju, ća bi da da si tu...'' Možda bolje da nisi tu jer bi dobio od mene udarac u glavu, a dobro znaš da dobro udaram jer sam si svjedočio onaj put u mom stanu kad je idiot Krava dobio šamarčinu, dobro znaš da mu 16 minuta nije bilo svejedno. Sada je vrijeme da objasnim cijenjenim čitateljima tko je to Stan. Svemir je još uvijek na WCu, vjerojatno razmišlja o besmislu i smrti, a ja sam istipkala cijelo ovo poglavlje. Krećemo na sljedeće. Zvat će se Stan. Ili neće, Stan neka pričeka.

Poglavlje 3. DETE KRETEN

Bilo je vruće. Toliko vruće da su mi se odlijepili potplati na mojim Demonia sandalama pa sam izašla u tenisicama. Onako, kao kvartovski klošar jer - nije bilo bitno kako izgledam. Jer ovo na što idem nije dejt sa sudbinom niti srodnom dušom za koju se uvijek pitam je li ona samo jedna na svijetu ili ih ima na tisuće, na ulicama gradova u kojima nikad nismo bili ili smo pak prošli pored njih ne osvrnuvši se. I prišla sam tom čovjeku, tom visokom stvorenju dugih ruku i nogu koje je zbunjeno stajalo na tom uglu državši plastičnu vrećicu s poklonom za mene. Samo muškarac može ženi donijeti poklon ženi u plastičnoj vrećici jer muškarce boli kurac za ukrasne vrećice. A taj poklon bila je dječja torbica i bilo je jasnije nego što je jasno da ćemo svi jednog dana umrijeti, bilo je jasno da mi ju je kupio netko tko poznaje moju crnu dušu više nego je poznajem ja, a taj me čovjek nije poznavao uopće osim kao fotografiju. Možda je ta šarena torbica bila razlog zbog kojeg sam u prvih pet minuta razgovora pomislila ''Prodano''. Ili to nije bila torbica nego je to bio on. Znate one rijetke trenutke kad prvi put vidite nekoga i osjećate se, jao klišej, kao da tu osobu poznajete oduvijek? To je bilo tako nešto, i iako taj čovjek nikako nije bio moj tip muškarca, u dvadesetak minuta znala sam još jasnije nego što je jasno da ćemo umrijeti, znala sam da sam apsolutno nezainteresirana za život bez njega u njemu. Prvi put u životu sam pomislila kako je samoubojstvo jako glupa ideja, iako ga planiram od sedmog razreda, ali ne znam gdje se prodaje cijanid, prvi put samo pomislila da je ta pizdarija zvana život vrijedna življenja. Jer odjednom mi se opet živjelo. Opet - to je kriva riječ, jer nije mi se živjelo nikada i zavidjela sam mrtvima. Gledala sam to dobroćudno lice, jako pijano lice kako mi je kasnije priznao, te neke velike plave oči sa snenotelećim pogledom koje su gledale u mene, a ne kroz mene, i tu i tamo skretale pogled u prazno. I gledala sam te neke usne koje su podsjećale na trešnje ili gumene bombone, i razbijene zube koji su - umjesto dojma da je to odvratno - bili nekako simpatični. Taj je frajer bio nešto nesažvakano i pjur čisto, nešto što mi je govorilo: jebem ti mater, ja sam odjednom živ čovjek. Odjednom je sve oko mene postalo ružičasto i jednorozi su i meni i njemu letjeli oko glave. Odjednom se učinilo kao jako dobra ideja poljubiti tog nepoznatog znojnog čovjeka usred bijela dana na takvoj vrućini da se jebeni asfalt topio. I pokazalo se da taj poljubac doista jest ta suludo dobra ideja. Kao što završna rečenica filma Malena, onog s Monicom Bellucci kaže, ''Volio sam u životu mnoge žene, ali niti jednu kao Malenu''. Tako ja kažem da sam u životu poljubila mnoge muškarce, ali jedino je ovaj poljubac bio doista dobra ideja. Iz sada govoreći, sve da ga više nikada ne vidim - iako mislim da hoću - vrijedilo je. Nismo imali ništa zajedničko, osim što smo oboje djeca zagrebačkog centra, a istovremeno smo imali zajedničko baš sve, a to je ono u glavi. On je najgori. Isti je kao ja samo što je gori od mene. ''Jesi li ti svjesna da smo ti i ja zajedno opasni?'' - pitao me nedavno i samoj sebi sam glumila da nismo. A jesmo. Ne znam precizirati zašto, ali dovoljno je da vam kažem da smo on i ja podgrijavali najluđe dijelove naših osobnosti i gotovo da smo pljeskali jedan drugome na svaku luđačku izjavu ili mišljenje ovog drugog. Kažu da u Raju postoji mjesto za krivo shvaćene pa ćemo vjerojatno tamo iako bi nam bilo bolje u Paklu jer se tamo smije pušiti, a u Raju sasvim sigurno ne. I know you, I walked with you once upon a dream - glazbena tema iz Trnoružice, to je soundtrack tog susreta sa znojnim nepoznatim čovjekom. I učinilo se kao još bolja ideja dovesti doma tog nepoznatog čovjeka. Bio je zbunjen jer nije ni sam znao što mi je da to radim, ali došao je i zapravo nikada nije baš otišao. Moja najveća greška ikad. Moja najdraža greška. Moj sablasno prazni stan se uz njega pretvorio u dom. I on se brzo pretvorio u nešto što se zove muž jer termini cura i dečko zvuče bezveze. On je najgori i istovremeno najbolji, ali ostavi me u smeću kao da sam toksični otpad kad nešto u životu pođe po zlu. Ali u tom čovjeku, koji je vjerojatno štetan za mene pa jer previše razmišljam već znam da će me jednom povrijediti, u tom čovjeku je puno više od materijala za nekakvo jebanje, fizičko jebanje. Jer ljudi misle da smo nespojivi par pa zaključuju da je u igri neko jebanje. Ne, nije. Naravno da je, ali i nije. Malo je i razularen, progutat će svaku drogu koju mu netko ponudi, pljusnuti će nekoga u tramvaju, i ja sam sad valjda Amy Winehouse, a on je onaj njen debilni muž ili koji kurac je taj lik bio. Netko bi rekao da je ta naša veza destruktivna, ali mene boli kurac jer svatko zaslužuje neku ljubav i neku strast i bolje je imati tipa kojeg treba vezati za radijator nego biti u nesretnom braku s nekim tamo tamo doktorom jer od titula se ne živi. Možda nose novac, ali... Ne. Tamo gdje je ljubav, osjetit ćemo je. Tamo gdje je život, vidjet ćemo ga. On je mješavina opasnog frajera i malog dječaka koji iskreno gleda tim velikim plavim očima. On je savršeni omjer toga dvoje. I Bog stvori čovjeka - i stvorio je njega najgoreg i najboljeg. I meni nezamjenjivog. Takvu nezamjenjivu situaciju imala sam davno s jednim Nizozemcem i to se raspalo jer se on htio ženiti jer je imao 30ak godina, a ja to nisam htjela jer sam imala dvadeset. I trebalo mi je cijelih deset godina da to prebolim. Voljela sam ja mnoge dečke, ali nikog kao Maartena. Maarten Van Der Kant. Moja za mene pokojna mama mi je uvijek govorila: ''Nemoj plakati maco, nego buti zahvalna što si takvu ljubav uopće doživjela jer većina ljudi to ne doživi nikad''. Wow. Kako motivirajuće. I evo sad opet nakon nekih 17 godina. Moram li sada biti duplo sretna? Nisam ga vidjela sedam dana i sad sam, kako bi Ripper iz Pipsa rekao, sad sam vlasnik cirkusa u kojem sjedim samo ja. Ali, kako pak Russell Brand rekao - Inside of you, baby blue, there's so much more than just to screw...

Poglavlje 4. ČUDOVIŠTE

Poglavlje o bijesu. Jeste li ikada nekoga beskrajno voljeli iako ste svjesni da je taj netko smeće? Voljeli onako kao što je opisano u prethodnom poglavlju, voljeli toliko da biste zbog osobe tukli nevine, kako neka pjesma kaže? I jeli vam onda preko noći, u djeliću sekunde pao mrak na oči i pali ste u sumračno raspoloženje i osjećali mržnju i gađenje što vas je ta osoba ikada dirala i poljubila, mržnju sa samo tračcima ljubavi, nakon što ste pogledali svoje stanje računa i shvatili da vas je ta osoba, koja se cijelu godinu klela u ljubav, opljačkala za jako jeftine pare koje vam je trebala donijeti, a onda vam još pozvala hitnu pomoć smatrajući da ste pod rizikom od suicida zbog situacije s kojom se borite, a toga ničega ne bi bilo da je ta ista osoba bila uz vas...? Možda je elektricitet među nama bio dovoljan da se strujom napuni jedan omanji grad, ali mrak pred mojim očima padao je od prosinca, kad se sranje zakotrljalo, samo taj mrak nisam željela vidjeti jer možda je ono za što sam živjela bila ljubav i sreća koju smo imali do tada. No trebala sam uvidjeti ono što su mi govorili - a ja nisam vjerovala - da to smeće zanima samo činjenica da imam stan i da ga financiram. Financirala sam gotovo sve svoje dečke, a njega najviše. Netko bi rekao da sam jadna, ali za novac nikada previše nisam marila niti mjerila ljude po tome što imaju. Bio mi je bitan osjećaj koji mi ti ljudi pružaju. I mrak na oči je padao jer nestajao je kad mi je bio najpotrebniji dok su njegovi prijatelji - iako se to ne može nazvati prijateljima - pokušavali iskoristiti priliku dok njega nema. Jednu situaciju možemo svrstati u seksualno zlostavljanje u kojem žena nije rekla ''NE'' jer - nitko me nije pitao. No, ne znam točno zašto, nisam pretjerano osjetljiva na to da me netko protiv moje volje ispipa. Zbog takvih životnih banalnosti ne ide se psihijatru, toliko slaba nisam. Uglavnom, taj kojeg sam voljela je čudovište. U prošlom poglavlju romantiziran i glorificiran, a u ovom prikazan onakvim kakvim ga vidim danas. Sve bih oprostila, oprostila bih mu što je jadnik i pička, oprostila bih i jesam što mene, ženu koju naziva svojom, ostavlja samu dok vrišti jer ''njemu je to stres'', ali ovaj potez te jeftine pljačke je nešto mi se toliko gadi da me životinjski nagon tjera da okrenem nebo i zemlju da uništim svaku česticu njegovog besprizornog postojanja. Dete Kreten, sustavno si ubijao mene mjesecima jer samo si lagao i zavlačio me, glumio ljubav riječima, a ljubav se pokazuje djelima, sustavno si me ubijao pa ću ja sada ubiti tebe. Ne fizički jer zubi su ti već razbijeni pošto te netko već pokušao ubiti, apsolutno mi je jasno zašto, ali ubit ću te na druge načine. Mislim da bi bilo pošteno riješiti preko socijalnog rada da više nemaš pravo vidjeti svoje dijete, iako... Time bih ti vjerojatno učinila samo životnu uslugu. Jer čudovišta ne podnose svoju djecu. Nisi ni prvi ni zadnji nezainteresiran otac na svijetu. Ali si prvi kojeg poznajem koji si prodao sve što smo imali za jako sitnu lovu. Tako si jeftin. Gadljivo si jeftin. Niti jedan od tvojih prijatelja narkomana i svih besprizornih nije baš toliko jeftin. A znao si da se bojim spavati sama nakon svega što mi se dogodilo, i tada si prestao spavati sa mnom dok si, dok je sve bilo divno i oko glava su nam letjeli pijani jednorozi, redovno spavao sa mnom. Obožavao si spavati sa mnom, a u nevolji si me napustio. Ti si čudovište koje ne zna reći ''Oprosti''. Ne moraš, a ja ne znam zaboraviti i na naplatu ćeš dobiti svaki poziv na koji nisi odgovorio, svaku laž koju si izrekao i - vrhunac koji je stvar najčišćeg principa - ovu siću koju si pokrao dobro znajući da mi je zadnja. Dečki su predložili da te izmlate, ja sam rekla da se nećemo tako igrati. Nego trebaš ostati bez svega, kao što sam ja ostala bez svega - ne svojom krivnjom - a ti si pustio da vrištim, a samo si me trebao zagrliti. No više nisam bila klaun koji te zabavlja i kupuje ti cugu kako bi održavao svoj alkoholizam. Nisam bila tvoja privatna drolja koju jebeš noćima i jutrima. Bila sam isšokirana žena, a ti si bio prevelika pička da to podneseš. Jesi li znao da kad netko u mom životu pretjera, ja sve pretvorim u kaos. Volim li te? Da. Gadiš li mi se? Beskrajno. Možeš li ovo ispraviti? Doista ne znam. Ne poznajem još dovoljno sebe jer nitko nikada nije bio ovakav gnoj. Više ne vidim ljepotu tvojih očiju. Čujem samo tvoj probojni kreštavi glas koji ni sam ne voliš. Vidim kokainske šmrklje koje ti obično brišem ispod nosa. Vidim onoga koji me tretirao divno samo kad sam imala sve, a bacio u smeće i još me - pokrao (!?) - kad sam izgubila sve. No vrlo vjerojatno si se zajebavao s krivom kujom. Možda si me potcijenio. Možda si mislio da je moja ljubav bezuvjetna. Možda si mislio da ću zauvijek biti osoba koja će ti podizati tvoje maskirne reperske hlače koje ti stalno padaju do pola kurca dok s pivom u ruci hodaš centrom grada. Možda. No krivo si mislio. Kužim da si krivo mislio jer i ja sam krivo mislila sve o tebi. Ti kradeš i lažeš, a ja uništavam. Uvijek si govorio da smo isti i ''vjerojatno zajedno opasni''. Tu si bio u pravu. No idemo dalje... Čudovište.

Poglavlje 5. MAMA, ZAR SI OVO HTJELA?

Ne. Mama. Nisi ovo htjela. Kad si zadnji put ti doista bila ti, plakala si glasno jer sam ti rekla da sam kao vrtićko dijete molila Boga da dobiješ napadaj astme - jer to bi značilo da si dva dana u bolnici. Jer sam te se bojala. Nisi znala da kao dijete nisam spavala s petka na subotu od straha. Jer subota je nosila ujutro balet i pedera u bijelim tajicama koji me vrtio u gipsanim papučicama dok me kurcem slučajno udarao po glavi, a ja sam plakala s prejako stegnutom punđicom na vrhu glave. Mislila si da sam sretna jer si mi tada dopuštala rozi ruž na usnama, a nisi slušala - iako si vidjela - da mi iz nožnih noktiju od gipsanih papučica curi krv i to taman prođe do sljedećeg četvrtka. I onda evo opet subote. i opet pedera u bijelim tajicama, i slikate me: Ajme kako slatka curica u baletnoj haljinici! Ta slatka curica je vrištala i patila. Zahvaljujući tome sam s nekih deset godina dobila čukljeve na stopalima, ali tebi je bilo bitno da smo elita. Nakon baleta slijedilo je jahanje jer - pa sva djeca vole konje, a ti mama poznaješ vlasnika konjičkog kluba pa sam imala pravo na više jahanja nego druga djeca, imala sam i kvazi svog konja, zvao se Keone. Ono što me nitko nikada nije pitao, bilo je volim li ja to. Ja sam se konja bojala na smrt, konji su mi smrdili i ja sam tamo plakala i užasavao me osjećaj micanja konjevih leđa dok jašeš. Ja sam proživljavala smrtni strah s tim smrdljivim konjima koji mi se gade i danas. Konj ili krava meni je to isto. Ja malena, usred staje, plačem i tjerate me da tim jebenim smrdljivim, meni zastrašujućim životinjama dajem kocke šećera. A taj tvoj prijatelj, vlasnik tog horora s tim životinjama kojih se ja mala na smrt bojim, bio je toliko glup ili pijan da mi je zaboravio reći da kad konju daješ kocku šećera moraš potpuno ravno ispružiti dlan jer te konj inače ugrize i možeš ostati bez prstiju. Sreća moja da sam ja sama to znala jer sam to naučila iz neke emisije o životinjama. Plakala sam tada svake subote, a ti si prvi put zbog toga plakala lani, jecajući da si mislila najbolje. Mislila si najbolje, ali svoje dijete čula nisi. I nikad, nikad ti nisam bila dovoljno dobra. Rekli su tvoji kolege da sam ja psihički zdrava od onog dana kad ti ležiš kao biljka i ja sam slobodna. Ucjenjivala si me emocionalnim ucjenama, govorila da si bolesna pa da moram brinuti za tebe. Ismijavala si me što se ''jedina nisam udala'', a istovremeno - kad sam jednom rekla da se udajem, toliko si popizdila iz straha da ćeš me izgubiti da je eskaliralo do takve svađe da sam završila u zatvoru u Splitu na pet dana. Ti si bila tiranin, sadist, manipulator i - moguće i psihopata. Snob. Elitist. Moj otac se ubio, a njegovi prijatelji dan danas govore da se ubio zbog tebe. Jer te nije mogao podnijeti i napravio je frontalku. Jedan moj dečko, nakon 15 minuta s tobom, rekao je: ''Tvom ocu treba dići spomenik jer tvoju staru sigurno nije silovao na ulici nego je morao popiti barem jednu cugu s njom da ju pojebe, a to je nemoguće'' - a ja sam bila sretna jer sam mislila da je taj susret dobro prošao. Tvoja pokojna sestra vikala je, dok sam bila klinka: ''Ti ćeš od svoje kćeri napraviti psihičkog bolesnika!'' I napravila si. Napravila si živčanu osobu s teškim problemom s kontrolom bijesa. Cijelog sam života slušala od tebe koliko sam ružna, ismijavala si moj nos. Uvijek sam bila manje problematična od vršnjaka, ali za tebe sam bila sramota. Dogurala do akademskog vrha - sramota. Zarađivala duplo nego moji prijatelji - opet sramota. Sve je bilo sramota i ništa nije bilo dobro. S 14 godina razbila sam ti glazbenu liniju na leđima, onu veliku i tada si me prestala šamarati, a inače je šamar bio svaki dan. Svoju si ljubav kupovala novcem, ali je preskupo naplaćivala. Kad je tvoja sestra umrla, rekla sam: ''Mama, sve bih dala da si radije ti'' - i to je bilo iskreno. Plakala si lani i jecala govoreći da si htjela najbolje i da si mislila da činiš dobro. Samo si htjela da budem elita, ugledni član društva, osoba na poziciji. A postala sam sve ono čega si se najviše bojala: polusvijet, beskućnik, klošar u narkomanskom skvotu, na rubu da postanem ulična kurva, osoba koja je htjela uzeti heroin, ali mi Dete Kreten nije dao, osoba koja se trese i vrišti, osoba koja od uzrujavanja pada na ulici u nesvijest. Tvoja prijateljica rekla mi je da ću zbog tebe i tvoje tiranije ostati bez Dete Kretena, i jesam. Hvala, mama. I zašto se sve to dogodilo? Zato jer si, iako si cijelog života na neki način bolesna, potpuno prolupala - a lijekove piti htjela nisi jer te - iako si teška tabletomanka uvijek bila - tvoja terapija ''vrijeđala''. I evo... sedam mjeseci na cesti čekam da se poništi sud protiv mene kad te konačno psihijatrijski izvještače. Da si ti, kojoj se mjesecima na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice nije poboljšalo, da ti znaš što si mi u svojoj bolesti napravila - ti bi se ubila. Jer sudi mi se. Za djelo koje si ti halucinirala i zbog kojeg su me odveli u lisicama, a to je - pokušaj tvog ubojstva... Žao mi te jer te volim, ali te istovremeno cijelog života i mrzim jer sam psihički zlostavljana, u isto vrijeme emocionalno ucjenjinivana. Uništila si me do mjere u kojoj vjerujem da više nema povratka. Još prije sam ti govorila da ti na grob neću nikad doći osim da se popišam na njega. Ako odeš prije mene, a kako stvari stoje ja ću prije tebe, neću otići na sprovod. Znam da za svoju bolest ti nisi kriva, ali previše si mi zla nanijela. Zbog tebe sam oboljela na sve načine. Ti si moja trauma. Ja sam žrtva posesivne i agresivne tebe i trebala sam otići davno i više nikada ti se ne javiti. To sam trebala i nikada neću preboljeti što nisam.

I završilo je tako da mi Dete Kreten zove hitnu jer smatra da ću zbog svega što sam zbog tebe na ulici prošla počiniti samoubojstvo. Možda je i dobro učinio Možda je i dobro učinio, ali nije me trebao pokrasti. Smeće narkomansko, pijano, jeftino, agresivno., ali nije me trebao pokrasti. Smeće narkomansko, pijano, jeftino, agresivno.

Poglavlje 6. NIJE MUŠKO NEGO PIČKA

Moj gay frend za sebe uvijek kaže: ''Nije majka rodila pičku nego pedera''. Ja znam jednu majku koja je rodila pedera i pičku u jednom, oboje su karakterne osobine i nemaju veze niti sa seksualnom orijentacijom, a niti s onime što ima u gaćama. Kad sam nakon maloprije spomenutog završila na ulici, ostavio me poput izvanbračnog djeteta koje nikom ne treba. Što je smiješno na nekom tužnom nivou jer zapravo je ostavio i svoje. ''Zaboravi Dete Kretena!'' - derao se agresivno njegov prijatelj Gigi, koji je davnih dana razvio nekakvu opsesiju mnome i bio ne samo brutalno odbijen već i fizički na glavu izbačen iz mog stana nakon što je plazio po podu i molio me za - ljubav? Je li to ljubav? Nebitno. Derao se to u narkomanskom skvotu, podzemlju Zagreba za koje nisam znala da postoji dok nisam tamo sama završila kad su me bez vlastitih stvari pustili u noći iz zatvora, pritvora, što već ta jama u kojoj se policija iživljava nad tobom jest. Dete Kreten trebao je doći po mene, ali naravno nije pa sam, bez novaca, prisilila taxista da me odveze. Sve mi je mutno od šoka tada, ali mislim da sam mu prijetila i da me odvezao jer nije htio udarac u glavu. Zima. Ja u narkomanskom skvotu s pijancima i narkićima, ja, jedina žena, u bundi boje fuksije, poput ulične prostitutke iz uglancanog holivudskog filma koji uljepšava realnost Skid Rowa. Dete Kreten se pojavilo nije, a kad je on bio u sranju, kad je on bio u zatvoru jer izvodi sranja kud god da krene, što sam ja? Poslala mu lovu, slala mu naše fotke da se bolje osjeća i tješila njegovu mamu. Koja me onda nazvala droljom što nema veze s mozgom jer definicija drolje nije to kad čekaš vjerno nekog idiota koji je u zatvoru i dapače ne znaš koliko će tamo ostati. No to sam ja. Ja kad volim, ja volim, ja sam stabilna u osjećajima, a on? Njegove su potrebe bitnije od mog života pa mu je bilo lakše ne pojaviti se jer - što će mu žena s kojom pola godine praktički živi sada kada ona plače s nepoznatim, pijanim, vjerojatno opasnim muškarcima beskućnicima usred jebene zime u narkomanskom skvotu? Njegova je mama rodila bezosjećajnu pičku, a meni je ta pička do prije 20ak sati bila sve. Bilo bi još i okej što mi je iz brige pozvao hitnu - iako on to nije napravio iz brige nego da me se riješi jer sam mu materijalno beskorisna, a i nisam suludo zabavna pošto sam u teškom stresu. Ali, hajde, bilo bi to još nekako prolazno, ali činjenica da mi je pokrao zadnje pare koje sam imala je neoprostiva. Nije stvar u svoti, nije bila velika, stvar je u odvratnosti te radnje - dakle, monstrum koji me šalje u bolnicu bez novaca znajući da nemam nikoga na svijetu? Toliko mi se gadi da čak nisam niti ljuta. ''Meni je jako teško gledati te ovakvu pa te radije ne vidim'' - to je citat rečenice koju je pička izgovorila neki dan u punoj ozbiljnosti. ''Ja čekam da ova situacija prođe i da se sud poništi i da sve opet bude normalno'' - to on govori. Sjedi na guzici i loče s klošarima, a ja vrištim sama dok to bešćutno biće koje zanima samo vlastita ugodnost i tuđi novac - sjedi na guzici. Bio je u pravu taj pijani mnome opsjednuti Gigi: ''Dete Kreten te nije vrijedan''. Znate što je najtužnije? Najtužnije je to što većina ljudi obično voli pogrešne ljude pa sam tako ja voljela njega. Iz narkomanskog skvota nije me izvadio on - koji me ''voli najviše na svijetu'', nego izvadio me jedan naš reper kojeg nisam osobno poznavala, ali čim je čuo gdje sam, vozio je u dva ujutro po tramvajskoj pruzi da me izvuče. To je čovjek, a ne peder niti pička. ''On ne zna biti niti površan prijatelj, pa ne shvaćam kako ti može biti dečko'' - rekao mi je pred koji mjesec jedan njegov bivši frend. I to pitanje bilo je na mjestu. Opsjednut sobom, a besprizoran. Znala sam da mi ne može ponuditi ništa, osim ljubavi - ali dobila sam pljusku. Zbog toga što njega nije bilo, upoznala sam ulicu, upoznala sam podzemlje, upoznala sam strah za život - i onda je on od sebe napravio žrtvu jer ''on to više ne može''. I još me blokirao na mobitelu, valjda da ga ne napadnem zbog krađe te sirotinjske svote. Majka je rodila pičku, pedera, džepara i sitnog kriminalca koji će prodati vlastiti šupak i curu koju navodno voli za bocu jeftinog gina. Dala sam mu priliku da se ispriča zbog te krađe, ali nije. Godinu dana veze zamijenio je za par boca žestice, kutiju cigareta i piva. Zapravo, pivo ukrade. Pomalo sam još u nevjerici da postoji čovjek koji je svoju curu pustio da sama doslovce vrišti. Ljubavi, ti si loš i ti si zlo. Ti si zlo. Ljubavi, ti si zlo.

Ne zna reći ''Oprosti'', ne mora. Ali ne moram zato niti ja tajiti njegove narkomanske navike koje mi redovno fotografira, a on je taj s djetetom, a ne ja. Nije naučio jedno pravilo života: kad netko zna sva tvoja govna, onda ne ubijaš tu osobu i ne pokradeš ju. No većina pametnih ljudi postala je pametna težim načinom - iskustvom iz prve ruke. On je zlo, a ja ne dopuštam da me se gazi. Jebiga. Domino efekt? Sve bi bilo dobro da nije peder.

Poglavlje 7. JER NAPUSTILA SI BOGA

''Sve ti se ovo dešava jer si napustila Krista i tvoj put bez Krista vodi u sigurnu propast'' - rekao mi je jedan vjerski fanatik kojeg su upravo zbog toga što očima vidi Isusa doslovno nogom u guzicu izbacili iz Vrapča pošto mu nije bilo pomoći. Brate, Isus me povrijedio kad je on mene napustio iliti nije on napustio mene pošto te onaj koji ne postoji ne može napustiti - osim ako ti ne prodjeluju tablete za šizofreniju. Na isti te način, kao i taj da prostiš jebeni Isus, napuste prije ili kasnije i Djed Mraz i uskršnji zec. ''Kreni u crkvu i svi problemi će nestati'' - vrati se ti u Vrapče i možda jednom - nakon još jako puno lobotomije koju vjerojatno u toj srednjevjekovnoj ustanovi i dalje rade - možda jednom prestaneš vrijeđati ljude i njihovu inteligenciju takvim sumanutim izjavama. Djed mi je bio katolički svećenik i onda rekao ''Jebo to'', razredio se i postao odvjetnik i umro sa 60 od, kako je baka govorila, ''ića i pića''. Tako treba. Pa kao i moj mrtvi otac, dvije litre Jacka dnevno i, kako Lana Del Rey kaže: ''Dying young and playing hard, that's the way my father made his life an art''. I mater je znala govoriti, dok je još bila kvazi normalna: ''Da je tvoj stari živ, on ne bi dopustio da se ovo sve tebi dešava!'' A sada, sada znam vrištati pred crnobijelom fotkom svog oca: ''Stari, koji je ovo jebeni kurac?! Koji kurac?!'' I imam osjećaj da je on jedina obitelj koju imam, iako je već 38 godina četiri metra pod zemljom, tijelom toliko smrskanim da ga nisu mogli identificirati, ali on je tako odabrao. I nisam ga poznavala jer je rekao ''Dosta'' i stisnuo gas pa ravno u kamion na autocesti. Stara je bila lažni vjernik, glumila je vjernika, a ni prekrižiti se nije znala bez da pogriješi i kvazi se ljutila na mene što sam ateist pa bih joj u svađi govorila da njen Isus puši kurac svetom Petru. Uglavnom, logika je da je moja mater oboljela od paranoidne šizofrenije i još duge liste dijagnoza jer sam ja napustila Boga. Pa jedino to je logično! Zbog takvih izjava postajem fizički nasilna. Dok ovo pišem, prijateljica Tina koja čita prethodno poglavlje mi govori: ''Ako se ti ikada nakon ovoga pomiriš s Dete Kretenom, ja ću te osobno zatući, jer kao što svi kažu, čim se sad skoro ti vratiš u svoj stan on će dopuzati natrag da te opet iskorištava. Ja ću te osobno zatući.'' Tina je u pravu. Nakon nekoliko mjeseci ceste, kad sam se privremeno vratila u svoj stan, Dete Kreten dopuzalo je natrag. A onda nestalo - jer opet sam izbačena s policijom na cestu pošto nitko nije znao da zbog haluciniranog pokušaja ubojstva nemam samo zabranu pristupa majci - koja leži vezana na psihijatriji - nego i vlastitom stanu. No o tome kasnije. U ovom trenu, moji osjećaju prema Dete Kretenu su 20% ljubavi, 30% mržnje i 50% razočaranja, otprilike tako nekako. Vjerujem da su njegovi prema meni svedeni na nazivnik 100% kuja i glupača jer kad ja reagiram na njegovo sustavno gaženje mene mjesecima, onda je gospodin u šoku i ja sam negativac. Pa nisam ja, mater li ti jebem, crnački rob da se prema meni možeš ponašti kako hoćeš. Ja reagiram, a glupa niti bezopasna nisam. Ako se i postaviš kao Tarantinov monsiuer Candy - e pa onda sam ja Django koji te ubije na kraju nakon što ga previše puta izbičuješ. Dete Kretena sam oko Božića gađala staklenom bocom u glavu jer sam smatrala da je monstruozno koliko ne voli svoje dijete. Doduše, moja majka je govorila da je nemoguće voljeti autistično dijete i da bi ga i ona, kao što je napravio on, ostavila u domu. Ali, kopilad koja nikome ne treba na stranu. On ne voli nikoga, osim sebe. Pa tako nije volio ni mene. Bila sam mu vjerujem zgodna i fora, ali ljubav kod njega ne postoji. Možda je i njega taj jebeni Bog napustio, ili on njega? Sigurno je u Bogu stvar, u čemu bi drugom bilo? Logično da je stvar u nadnaravnom biću koje je umrlo za naše grijehe. Možda sam ja Bog jer ja sam skoro umrla zbog grijeha Dete Kretena. Hoćemo li se pomiriti? Smijeh. Pa nakon što me mjesecima zajebavao i ubijao ja sam ga prijavila za dilanje za koje sam sigurna da radi. Zub za zub. On je u šoku jer je glupača kojom me smatra rekla DOSTA, dosta ubijanju mene. Sustavno i nehumano ubijanje mene. I onda se budala šokira!? On vrišti i viče: ''Povuci prijavu, reci da je bila ljubavna svađa!'' Jao, smijeh, ljubavi moja. Pa nije to svađa, nismo se mi svađali nego si mi svjesno i namjerno činio zlo i čekao, kako si i sam rekao: ''Ja čekam da se situacija riješi'' - čekaš, pa da se onda možeš vratiti u moj stan, pušiti travu, dovlačiti tamo ološ, i ja ti kupovati pive. I možemo se i jebati ako si dovoljno priseban za to, a ne kao onaj put kad si se onesvijestio na meni s kurcem u meni pa te pet minuta nisam mogla maknuti sa sebe, a imaš blizu 90 kila. Sjetila sam se sada tvoje nedavne ljubavne izjave: ''Ti si jedina cura u mom životu koju nisam opljačkao'' - ipak na kraju jesi. U tvojim sam očima ja negativac jer sam se, zamisli, usudila napraviti ti sranje, jedno jedino, nakon sedam dugih mjeseci toga što si ti radio meni. I pošto sam napustila Boga, prevarila sam te u našem krevetu s nekime koga poznaješ, dok tebe nije bilo jer ti je ''bila stres cijela situacija'', a ti si sazdan od proljeva i cvijeća. Mala orhideja s razbijenim zubima i krvavim očima. Neću ti reći s kime pošto si jasno rekao da ćeš onome tko me dotakne izvaditi crijeva, a meni uništiti život. Što je smiješno jer ti meni jesi uništio život, tj. ono što je od života ostalo i što si spasiti mogao pa ako ikome treba izvaditi crijeva to si, ljubavi moja jedina, ti. Možda bi za tebe bilo čak i dobro da se okreneš tom jebenom Bogu, jer ovisnici to najčešće naprave i navodno im bude dobro. Probaj. Besplatno je.

Poglavlje 8. SILOVANJE IZ LJUBAVI

''Dok si spavala, gurnuo sam ti prst u pičku'' - rekao je pijani Gigi i dodao, kao da uljepša stvar: ''Ali to sam napravio zato jer te volim!'' Molim? Mislim da mi nije ugurao ništa u ništa jer takvu stvar doista bih primijetila jer nisam u komi već u običnom polusnu - pošto u stresu ne spavam jer odjednom nemam kuće nego u tuđoj muškoj odjeći pošto ne mogu do svoje tumaram od prijatelja do prijatelja i spašavam živu glavu. U toj odjeći izgledam kao jebeni Eminem. No, svejedno - silovanje, neke vrste? Molim? Taj Gigi je je prijatelj Dete Kretena iliti njegov potrčko, tip čovjeka koji na daljinu smrdi po ukiseljenom alkoholu i ovom mom obavlja prljave poslove iliti krade za njega stvari koje se ovaj ne usudi. Pametno. Isto kao što sam ja bila tvoj potrčko, ali ne za krađu nego za financije i krevet. Pametno, no na kraju si postupio dijametralno suprotno glupo. Gigi je, iz nekog nepoznatog razloga, prvog dana kad me vidio razvio opsesiju mnome i čak tri puta u godinu dana pokušao napraviti detaljnu i elaboriranu spletku čija je svrha bila da ja ostavim Dete Kretena i iz osvete budem s njim. Sad mi je žao što spletka nije uspjela, ali Gigi je bio glup i bilo je jasno da priča laži. Prikazao je Dete Kretena većim švalerom nego što je Mick Jagger bio '70ih i priče o tome kako ima četiri cure uz mene su bile samo smiješne i jadne jer - osim kad bi to stigao ako je većinu vremena sa mnom, osim toga što je vremenski nemoguće, Dete Kreten nije baš čovjek od žena nego je on čovjek od birtije kako bi se reklo. On je svašta, ali kurva nije. Tj. kurva je, ja sam mu bez svog znanja bila mušterija, ali, da se točnije izrazim, drolja nije. Tako da spletke nisu uspjele. Šteta što nisu, imala bi manju traumu danas. Kad smo počeli vezu, netko je na internetu komentirao: ''Ona je u vezi s onim visokim klošarom iz centra koji ima bolesno dijete, sjebat će ju i odjebat, a ona će ostati bez stana zbog njega'' - nije bilo baš tako, ali poanta je tu. Klošar koji me sjebao, jebeš materijalno, ja pričam o emocionalnom. Dakle, Gigi, jebem ti tu pijanu glavu u kojoj se ostaci tvog sagorenog mozga lelujaju dok pijan padaš po centru Zagreba, trebao si smisliti pametniju spletku, a ne mi pričati stvari za koje dobro znam da nikako nisu istina nego su samo smiješne. I kad sam vrištala u narkomanskom skvotu, neki agresivni klinac me na silu žvalio i hvatao me za pičku toliko napasno i nasilno da su ga drugi klošari tamo, ma koliko drogirani bili, umiješali i skoro ga ubili. Ostali kvazi muškarci odnosno izrodi kojima je mjesto u zatvoru jer su svi od reda dileri i narkomani, oni su, kao, na finjaka pokušali. ''Zašto si rekla Dete Kretenu da dolazim k tebi? Nisi mu smjela reći'' - rekao je njegov najbolji prijatelj Stipe, čovjek koji bi obje ruke i noge za njega u solnu kiselinu dao, kad je došao do mog privremenog doma neki dan, kao da mi radi društvo. A njegovo društvo se svelo na to da me žvalio. To kad me tako netko žvali, ja samo ne otvaram usta jer ne želim te jezičine u svojima, ali ne usudim se raditi scenu jer to je polusvijet i još ću završiti izlemana, a to mi se stvarno ne da pošto imam poprilično lijepo lice. Da nemam to lice i taj neki, navodno, ugodan personality - vjerojatno se svi idioti svijeta ne bi napikirali na mene. Gigiju je nebrojeno puta objašnjeno da u nikojem svijetu nema šanse kod mene pa je čak dogurao do toga da će, citiram, ''on biti sa mnom pa makar to značilo da Dete Kreten mora umrijeti'' - i prijetio je da će na njega pustiti svog odurnog psa. Evo, Dete Kreten je danas za mene mrtav, a Gigi još uvijek nije sa mnom - ali vjerojatno slavi pa će opet završiti na triježnjenju kao i svaki mjesec. Bila je jedna situacija kad smo Dete Kreten i ja otišli na party useljenja neke ekipe koju znamu i tamo se našao i Gigi koji je, umjesto da šuti jer zna da znamo kakve je spletke radio, on nas je provocirao i ukućani su govorili meni neka držim Dete Kretena jer će prebiti Gigija, a oni ne žele hitnu i policiju. Kako Gigi nije prestajao s pričom o tome kako sam ''ja opsjednuta njime i kako sam psihički bolesna pa lažem da je on zaljubljen u mene'', nakon nekog vremena meni je puklo pa ga nije istukao Dete Kreten nego ja. Dobio je čašu jeftinog vina u oči, što vjerojatno peče, i dva tako jaka šamara u fazonu forhend i bekend, tako jaka da je počeo vikati, a mene je boljela ruka punih 40 minuta. Za koji dan, frend i ja smo - kao u nekoj seriji gdje se svi sreću na cesti - sreli Gigija koji je rekao, citiram: ''Ja sam tebi oprostio što si me ti istukla. Je l' mogu doć kod tebe?'' Nisam imala komentara. ''Zamisli!'' - smijao se frend: ''Zlostavljač je oprostio žrtvi!'' Ništa u mom životu u zadnje vrijeme nije smiješno, ali ova zadnja rečenica jest. Prst u pičku na spavanju iz ljubavi. Silovanje iz ljubavi. Ali bitno da je on oprostio meni. Mislim da sam mu pri tom susretu rekla nešto u tipu: ''Ali ja tebi nisam oprostila razlog zbog kojeg sam te istukla.'' Fizičko nasilje nije najbolje rješenje, ali prisutni su rekli da su moji udarci bili, citiram, iskreni. Rekli su da se vidjelo, iako nisu znali o čemu se radi, da nije bila u pitanju nekakva ženska histerija nego pravi razlog. Je li pogrešno ako kažem da sam ponosna?

Poglavlje 9. MRZIM VAS I VOLIM OBOJE

Postoji ona neka stara poslovica koja kaže da je tanka granica između ljubavi i mržnje. Voljela sam svoju majku i voljela sam Dete Kretena. Pitala me nedavno frendica volim li više svoju majku ili njega. Rekla sam da naravno da njega i ona me na to napala i nazvala me bolesnom. Sada ih mrzim oboje, a u dubini duše pomalo i volim. Ja znam, ja znam da moja majka nije kriva za svoju bolest, ali zbog činjenice da nije pila propisanu terapiju protiv halucinacija već dapače vješto sakrila dokumentaciju od liječinika i tvrdila da pije samo tablete za spavanje, ta činjenica je od mog života napravila vjerojatno ono što je opisano u devetome krugu Danteova pakla. I zato si ne mogu pomoći i mrzim je ovog trena. Da je umrla od neke bolesti, bilo bi puno lakše. A on, kojeg sam voljela najviše, on je u taj deveti krug Danteova pakla donio još benzina, ili nečeg zapaljivog, donio je i šestar iz osnovne škole da me bode njime, donio je i vreću punu zmija i pustio ih na mene. Pomalo volim nju, jer doista nije kriva, ali mislim da je ne želim više nikada vidjeti. Dijelom nije kriv ni on, jer slabićem se rađaš, a kriminalni gen je nešto što ne možeš promijeniti. Egoizam je dio karaktera i egoističnoj osobi ne možeš objasniti kako da prestane biti takva. Karakter je karakter. Možda bih oboje oprostila kad bi oboje rekli: ''Oprosti''. Za te riječi ona bi trebala barem na trenutak doći k sebi i reći to svjesno, a ne halucinirati da sam ubojica i kriminalac. On? On bi trebao to reći iskreno nakon što do njegove velike napušene glave dopre kako me tretirao dok sam vrištala u pomoć. On me stavio ''na čekanje'' kao da je služba za korisnike, a ja korisnik s nekim problemom. Čekao je da se problem u kojem sam riješi sam od sebe, da se sud protiv mene poništi nakon vještačenja majke i da nastavimo s našim veselim životom u kojem je najveći problem odlučiti hoćemo li pustiti Eminem ili Machine Gun Kelly playlistu. Da, to dvoje je bilo naše jedino neslaganje. I nisam voljela SciFi, a on jest. Sve ostalo se poklapalo, govorili smo da smo incestuozni blizanci. Ali, mene se ne može držati na čekanju sedam mjeseci. Jer to je zloba i egoistični sadizam. I onda kad sam ja postala zla jer mi je puklo - gospodin se začudio. Jako neugodno. I nije me briga hoće li mu policija dolaziti na vrata i hoće li mu centar oduzeti dijete, i evo razapinjem ga po ovoj knjizi iako više od svega mrzi biti na internetu, ali više ne osjećam nikakvu obavezu prema njemu i njegovim željama jer razapeo je mene psihičkom višemjesečnom torturom dok on... Čeka. Čeka da se ova horor situacija sama riješi pa da se on meni vrati veselo kao da ništa nije bilo. Ne podnosima Gibonnija, ali: ''Moglo bi bit da je lakše umrit nego judima reć oprosti''. Ne da bi moglo bit, brate, nego očito jest. Moja mama voljela je njega, a on je još nedavno govorio da ju na neki način voli i da je moramo uzeti kući i brinuti za nju. Rekla sam da ne možemo jer mi nismo doktori, a ona je previše bolesna i samo bi nas opet prijavljivala policiji za pljačke novca koji ona uopće ne posjeduje. Zapravo, ovo je vic: Dete Kreten bi toliko teško bolesnu ženu na skrb, žena koja je samo majka njegove - sada bivše - djevojke, a nije mogao podnijeti ni mene, a ja nisam halucinirala, nisam čak niti plakala nego mi jednostavno od stresa nije bilo dobro i samo sam htjela da bude uz mene tada. On to nije mogao podnijeti i ispao je dno. Također je smiješno što sam se uvijek uz njega osjećala sigurno. Da. Sigurno. Nikad s nikim nisam osjećala takvu sigurnost kao s njim. I pogledaj sada: on je upravo suprotno. Zapitam se tko je tu lud? Osim moje sirote majke. Jesam li luda ja? Je li lud on? Jesmo li ludi oboje? Znala sam od dana jedan, od 30.7. 2023. godine kad smo prvi put sjeli na piće, znala sam s kime i čime imam posla, s običnom budaletinom koja je nadopunjavala onaj dio mene koji je nedostajao i koji nikada nije nadopunio nitko drugi. I ne, iskreno ne mislim da je sve glumio. Bili smo mi sretni mjesecima, sretni do pada sistema oko Božića. Možda je krah jedine moje sretne veze u životu kolateralna žrtva nečije psihičke bolesti koja je uništila sve oko sebe. Možda u nekim sretnijim vremenima ima povratka. A možda i nema jer ne poznajem dovoljno sebe da bih rekla ima li za neke stvari s moje strane oprosta. Povrijeđena sam, ljuta. Previše izmučena da bih bila bijesna. Osjećaji su mi ravna crta i osjećam se kao da sve ovo gledam na nekom televizoru. Naša sretna vremena u sjećanju su mi samo kao fotografije bez zvuka. Znam činjenice, ali ne osjećam emocije. Sjećam se svega, ali ne osjećam ništa. Možda jedino nevjericu. Nostalgiju? Ne znam. Lako je svima oko mene reći: ''Goni ga u kurac, a mi ćemo ga prebiti''. To je tako lako reći. I poslala sam ga u kurac, ali žao mi je što je baš meni, baš kad sam konačno bila sretna, baš meni tako ispalo. Mama, ti nisi ovo htjela. Mama, prvi put sam bila sretna. Mama, prvi put mi se živjelo. I evo me, mama, potpuno nezainteresirane za život jer si me time što kao i svaki luđak nisi htjela piti tablete - ubila. Ubila si me kad sam nakon puno godina konačno oživjela. A ti, Dete Kreten, napravio si sa mnom ono što si napravio. Jebalo nas sve, da budem prosta. Splet okolnosti, psihičke bolesti, naši karakteri, jebeni horoskopi, loše tarot karte, pogrešan feng shui, loš trenutak, osvete, ponosi, egoizmi, moje suze. Jebalo nas sve...All the broken happy ever afters.

Poglavlje 10. OSVETOLJUBIVOST JE VRLINA

I pisma pišem često, al' nikad ih ne šaljem... U njima piše da je kasno i da se kajem - tako nekako ide pjesma, a ja danas slavim. Imam dva razloga: zvali su me sa suda da za desetak dana dolaze vještačiti moju majku, što čekam sedam mjeseci vrišteći po ulici okružena polusvijetom, to je glavni razlog za slavlje, ali tu je i drugi: Dete Kretenu, misliš da si me spremio u ludaru i da sam zaključana. Ali, krivo misliš. Mislila sam ti napisati pismo, pošto si me blokirao na mobitelu vjerojatno zato što si me pokrao. Jao. No ne piše mi se tebi. Ovo je bolje. Da ne upadnem u digresiju, jako sam vesela jer sam ti kao osvetu za sve što si sustavno radio zadnjih sedam mjeseci i onda me - ne iz brige već iz podlosti, a to je razlika - spremio u ludnicu, za osvetu sam ti složila jedno slatko sranje. Znam da si imun na sranja jer sve što se oko tebe vrti i u čemu se daviš su govna koja sam proizvodiš pa si već razvio posebnu vrstu škrga s kojima možeš disati u kanalizaciji. Uvijek kažeš kako mrziš more. Nisam ni ja obožavatelj, ali ti si u kanalizaciji svojim odabirom već godinama. Kanalizacija - drugi dom. Tj. prvi i glavni dom, a kuća tvoje majke je tvoj drugi dom, besplatni hotel. Moj dom ti je bio besplatni Hilton all inclusive + VIP areas. Imat ćeš, zbog mene, majušnu neugodnost. Zapravo, sam si si ju napravio jer si meni napravio što si napravio, a ja sam samo izvršila svoju građansku dužnost. Znaš me, mačko, znaš da sam osvetoljubiva kad netko pretjera, a ti doista jesi. Smatram da je osvetoljubivost vrlina. Nema onog ''tko tebe kamenom, ti njega kruhom''. Moja mama nije rodila usranu pičku nego kuju s kojom se ne zajebava. Baš mi best frendica, ona koju ne voliš jer previše kuži, a to ti ne odgovara, kaže: ''Iskreno me boli kurac kaj bu bilo s tim likom, nemam gram interesa za njegovu priču'' - i zaderala se: ''Fuuuuuj!!'' Osvetoljubivost je dobra jer em pruža duševni mir, osjećam nirvanu i moje je srce na mjestu, em mislim da je doista jadno kad te netko praktički uništi, pokriti se ušima i u tišini plakati u mraku. Pa nisi ti onaj neki tamo Poncije Pilat ili kako se već taj kurac zove, a ja Isus pa da pustim da me ko pičku razapneš na križ i ja kažem: ''Oprosti mu, Oče, jer ne zna što čini''. Što je najgore, ja mislim da ti nisi istinski loš, nisi ti zao, ti si samo budala koja traži udomiteljicu i u trenu kad sam ja to tebi prestala biti - jako si dobro znao što činiš, baš kao ja više no dobro znam što sada činim. Mislim da tvoj idol Eminem ne bi bio ponosan na tebe, ljubavi. Ili bi, mislim da je i on mlatio onu svoju Kim ako se ne varam. Razlika je i u tome što on zna repat, a ti baš ne, nisi grozan, ali većini zbog svog repanja ideš na živce jer ne znaš prestati pa prestane biti zabavno. A Stan, onaj manijak koji prijeti preko interneta godinama i zovemo ga Stan po pjesmi tvog Eminema o opsjednutom obožavatelju, na kraju je imao pravo: Uništit ću te. Nećeš biti mrtav, bez brige, ali biti ćeš jako živčan i bar koji dan osjećat ćeš se kao ja svaki dan zadnjih sedam mjeseci. Samo što ovog puta neće biti mene u tvom krevetu kojoj ćeš kao mala beba govoriti: ''Dragaj me po kosi''. Smiješno li je, na glasu si kao opasan lik s kojim nema zajebancije, veliki razbijač, a ja te - iskreno - smatram skoro pa submisivnim. Jebote, molila sam te dvjesto puta da me žestoko jebeš jer ja volim grubo, ali ti to ne možeš jer ti si nježan i romantičan. Ti si mala curica. Curica koja se osjeća ugroženo kad god je prisutno neko drugo muško s nama. Pa znaš da sam voljela samo tebe, i ajde, pojebala se s nekime kog poznaješ u našem krevetu, ali tebe smo tada vodili pod nestalog pa mi te bilo pun kurac. Ispalo je da si bio u zatvoru, drugi put u godinu dana - razbio si neki izlog dućana sa satovima, ako sam te dobro razumjela? Ili je to laž, ne znam jer više ljudi mi je reklo da ti patološki lažeš. Ti si meni bio najbolji jebač u životu, jer smo kompatibilni i jer sam te voljela, ali ako ćemo realno - nespretan si jako i nemaš baš puno pojma. Da te nisam zavoljela na prvi pogled, naš seks mi se ne bi svidio. Ali svidio mi se najviše. Iako nemaš previše pojma što radiš, ali to je slatko. Imaš u sebi nešto grubo i muško, a istovremeno blentavo i slatko, i meni je to neopisivo seksi. Rekao mi je Svemir s početka priče: ''Ti imaš dva u jednom: jebača i dete.'' Slično je rekao i naš zblajhani gay onaj dan kad je bio kod nas i kad je prvi put s tobom proveo neko vrijeme: ''Lik se osjeća ugroženo i po načinu kako se ophodi s tobom vidim da ima mommy issues''. Možda djelomično točno, nisam nikada o tebi razmišljala na taj način. Uglavnom, osveta je najbolji feeling na svijetu jer si je doista zaslužio. Zanimljivo je da ja tebe i dalje volim. Danas te volim. Sutra ne znam hoću li više. Ja isto znam da ti voliš mene, to je 100%, ali si tolika budala da si sve svjetski zasrao. Ja sam sad malo nostalgično tužna, ako se tako može reći. Baš sam na internetu čitala 15 stavki po kojima znaš je li netko tvoja srodna duša. Ti i ja imamo svih 15 i ja i dalje mislim da si moja srodna duša. Jedino je zajeb, ali to tamo ne piše, to što si ti nepromišljena budala kakve nema. Adele bi rekla, tj. zaderala se: We could've had it all, but you've played it...

Poglavlje 11. VIŠE NIKADA NEĆU VOLJETI PSA

''Ti ne voliš doista Rotkwu, ti voliš samo Kiaru'' - rekao je Dete Kreten nakon samo tri dana poznanstva. I rasplakao me jer bio je u pravu. Za život bez Kiare ja nisam znala jer imala sam je 17 godina, uginula je, ili bolje reći umrla, dva dana prije rođendana. Pogled joj se samo ukočio i za dva sata gledala sam kako ljubav mog života pakiraju u vreću za smeće, vreću za toksični otpad. Sljedeća je bila Rotkwa, mješanac poput diznijevog Bambija. ''Ona je kao Kiarina mala kćerkica'' - govorila je mama. I voljela sam Rotkwu. Dete Kreten je nije podnosio, podnosio ju je radi mene, ali ne voli nikakave životinje, osim morskih pasa - kako uvijek kaže. Rotkwa nikad nije zamijenila Kiaru, ali bila je moje malo dijete, pas nađen u smeću. I ostala sam bez nje, kad sam bila u pritvoru, majka ju je u ludilu pustila na cestu, i pas je završio u jebenom azilu i, iako mješance nikad nitko ne udomi, ovo šestogodišnje pseto udomljeno je odmah i ja na njega više nemam pravo, iako sam vlasnik punih šest godina i pas je jako vezan za isključivo mene. No nemam snage za tu borbu, jer izmučena sam od života na ulici, tumaranja od tuđeg stana do tuđeg stana, muškaraca koji me žele udomiti da bi me jebali, još uvijek nemam dom i nemam uvjete ni za sebe, a kamoli za psa, i to teškog psa, a Rotkwa je težak pas koji nije za svakoga. Jednom je skoro zaklala baku jer je u rukama držala krvavi biftek od vepra. Znam da je više neću vidjeti, a niti ni ne želim. Više bih voljela da su je u azilu ubili pa da je nema više, nego da je moj pas s nekom obitelji u nekom tamo Varaždinu gdje ga neka djeca tjeraju da igra nogomet. Rotkwa mrzi i djecu i nogomet. ''Bori se za nju!'' - viču ljudi oko mene, ne shvaćajući da nemam više snage niti za borbu za sebe i svoj život. Ja, ona koja je uvijek bila u lovi i samo razmišljala kakve luđačke cipele da si kupi, dovela sam se do toga da kao cigan žicam Aircash donacije, jer kad si u šoku, kad si u jednom danu izgubio obitelj, dom, psa i život koji si poznavao, ti ne možeš raditi - jer se treseš. Lutala sam ulicama u tuđoj muškoj odjeći izgledajući kao Eminem. ''Pa dobro ti to stoji, kul izgledaš'' - govorili su mi. Ali to nisam ja! Od uzrujavanja i šoka tri sam se puta onesvijestila na ulici, jednom se probudila u bolnici nakon toga i pobjegla. Prošle nedjelje sama sam otišla na hitnu zbog gušenja i probadanja srca pa me sanitetski prijevoz vozio u bolnicu. Dete Kreten nije me pitao kako sam, samo je rekao: ''Koji si kurac sad ti bolesna?!'' Moralna nakaza. Nečovjek. ''Pregazi ponos i peri čaše'' - rekao mi je moj tovarski bratić koji me, dok sam bila na cesti usred zime, nije pustio u stan koji nije njegov nego ga samo od moje majke, svoje tete, treba naslijediti. Đubre prokleto. Rušim se na cesti i hitna me vozi u bolnicu, a ti meni da perem čaše? Ja, u predinfarktnom stanju? Na to sam mu rekla onu istinu koja ga cijelog života boli - a to je da ga njegova pokojna majka nije voljela jer ga nije željela te da ga je moja mama, njena sestra, zaključavala u kupaonu jer ga je ova bacala o zid u postporođajnoj depresiji. Na kraju sam se dokopala ključeva tog slavnog stana i malo mu dekorirala zidove personaliziranim grafitima. Našla sam cimericu s psom u jednom trenutku i bile smo u tom stanu jer detektivka koja vodi moj slučaj rekla je da idemo tamo, iako moja majka to ne bi dopustila pošto nije pri sebi. Shvatila sam da se nešto u meni slomilo i da više ne volim pse. Vjerojatno zbog traume što su mi oduzeli mog. Više nikada neću voljeti psa niti jednog, više mi niti jedan pas nije sladak. I više ne razumijem zašto bi itko to poželio imati kod kuće. Cijelog života nisam mogla zamisliti život bez psa u njemu, a sada doista ne dopire do mene koji kurac nekome mora biti da si to nabavi za doma. Mislim da se to u psihijatriji zove ''trajna promjena osobnosti''. Sad sam ona baba koja tuđim psima kad mi priđu u parku ili kafiću govori ''Marš!'' Kad je cimeričin pas izgrizo stolac u stanu, skoro sam ga iscipelarila. Nisam, ali došlo mi je. Postala sam osoba koja ne voli životinje. Jebiga.

Poglavlje 12. JA, ULIČNA PROSTITUTKA

Ove zime plakala sam i tukla Dete Kretena po glavi. Tukla sam ga jer se on ne usudi biti diler, iako mislim da to u zadnje vrijeme i jest samo je prenesposoban i šlampav u da u tome ne najebe. A zašto sam plakala? Plakala sam jer ja nemam želudac biti ulična prostitutka, a situacija je bila takva da se činilo da će me život na to prisiliti. Tog sam se dana onesvijestila na ulici od uzrujavanja, probudila se u nekoj, ne znam kojoj bolnici, iščupala žice iz sebe i pobjegla. Imala sam rentani stan za koji sam jedva skupila lovu, stan je bio toliko mokar od vlage da se u njemu nije moglo spavati. Krevet i odjeća bili su mokri, a struja je bila opasna po život. Žarenje metala = požar = vatrogasci. Tako je nekako bilo s 50ak godina starim radijatorima. Topla voda u kupaoni? Sanjaj. Vešmašina nema kontakta. Vlasnica neka ružna ljadro koja misli da je zgodna, našminkani gabor kojeg je pregazilo vrijeme. ''Vi ste prvi koji ste se žalili'' - glumatala je baba. Tražila posao na sve strane, našla ga nisam. Konobarica biti ne znam, ne znam samoj sebi kavu donijeti iz kuhinje u sobu bez da prolijem. Pisanje se više ne plaća, a za bilo kakvo stajanje u nekom dućanu do daljnjega nisam - jer ja se rušim. Moja utroba se trese od živaca kao da su u njoj živi kukci. Glava mi je kao u nekom vakumu, hodam meni jako dobro poznatim ulicama i ne znam kamo da idem jer taj vakum u glavi učinio je to da se ne znam orijentirati. Povraćam svaki dan od stresa. Ja, ženska iz peterosobnog stana u strogom odjednom na ulici, u tuđoj muškoj odjeći u kojoj, kao što već rekoh, izgledam kao Eminem. Poslao me frend svom privatnom psihijatru i taj mi je praktički rekao neka odem na Havaje i pijem koktele jer ono što meni treba je odmor pošto sam previše prošla. I ta usluga plaćena je stotku i toliko me iznervirao taj beskorisni liječnik da sam zadnje novce potrošila na to da se napijem jeftinog vina samo da zaspim. Povrijeđena, tužna, nefunkcionalna, slomljena i drhtim. Bez kune, dinara, eura, bosanske marke, i bez načina da ih zaradim. Dok je država funkcionirala, živjela sam od svog pisanja na poprilično visokoj nozi. Toga više nema, a i ne osjećam se sposobnom više biti novinar jer nisam za kontakte s ljudima. Ja sam premorena i moj mozak je mrtav. Ja sam opću anesteziju da spavam i odmorim se, i ako imam sreće, od toga umrem kao Michael Jackson. U ovoj situaciji, u kojoj me jedina obitelj koju sam imala - Dete Kreten - napustila, ponekad noćima pomišljam da je ulična prostitucija jedini izlaz, a onda - smrt. Ne jer želim umrijeti nego ponekad mislim da je to jedini izlaz iz ove sumanute situacije kojoj se kraj ne nazire, a ja više ne mogu. Izgubila sam majku dva puta u godinu dana: prvi put kad je lani dobila moždani udar i liječnici su rekli da me više nikada neće prepoznati. Ja sam je odbolovala i isplakala, a onda sam je dobila natrag, jednog se jutra probudila potpuno svjesna, radosna i racionalna. I Dete Kreten i ja smo je uzeli na brigu sebi kod kuće i... za par mjeseci opet sam je izgubila. Ovog puta želim da je to zauvijek jer tu ženu više ne želim nikada vidjeti. Sudi mi se za pokušaj njenog ubojstva koji je ona halucinirala i zbog toga sam ostala bez svega. ''Kako bi ti bilo bez života i bez svega što poznaš? Možda vrijeme je da doznaš!'' - kažu Tram 11. I evo saznala sam. Grozno je. Vjerujem da imam PTSP iako mi ga nitko nije dijagnosticirao, imam napadaje panike koji su mi prije bili strani. Oboljela sam od visokog tlaka, a inače sam teški niskotlakaš. Ne spavam sedam mjeseci. Rijetko plačem jer suza nemam, postoji samo grč i strah: što će biti sutra? ''Pregazi ponos i peri čaše'' - rekla je moralna nakaza iz obitelji, kojoj je moja majka služila samo kao stroj za tiskanje novca model automatik, do mjere da je krivotvorila moj potpis i digla mojih oročenih 129 000 eura, da budemo točni. Ne pitaj kako, odvjetnik joj je frend i on je mislio da ja znam za to. Prodala sam neko zemljište, i od toga je đubre kupovalo Gucci, a meni nije bilo jasno otkud klincu Gucci. Crkva, droga, narodnjaci. Poklonila mu je i auto - i znam da je to zlo od mene - ali izdrkala bi si pičku da pogine u tom autu jer je to monstrum koji mi dok sam usred zime nije htio dati ključeve od praznog stana koji su slučajno bili kod njega. Pisanje ovoga je psihoterapija. Od stresa sam završila u bolnici zbog srca. Zar ja trebam umrijeti zbog tuđe psihičke bolesti? Nije li to komedija? Dete Kreten nije pitao kako sam. I smiješno je, što su me spašavali drugi ljidi, a ne on. Imam prijatelja s laganim invaliditetom koji mi je poslao 200 eura da spasim živu glavu vrišteći na cesti. Rekao je: ''Ja bih se na mjestu Dete Kretena od srama pred samim sobom ubio znajući da mi neki invalid spašava curu jer sam ja nesposoban''. Mudro rečeno. Apsolutno točno. Dete Kreten nema srama. On je moralna nakazan, devijantna persona iskrivljenih vrijednosti. Duhovit je, visok i ima jako lijepe plave oči. To su njegove jedine vrline, ali od tri smiješna vica se ne živi, niti od visine osim ako nisi košarkaš, a za oči nikog ne boli kurac. On je nametnik koji me svojim ponašanjem - glumeći ljubav - jer me nije htio izgubiti pošto mu treba udomiteljica, a ja sam mu bila okej. Čak mi je u više navrata pričao kako je drkao kurac kad mu je, prije no što smo se poznavali, majka njegovog djeteta - neka luđakinja koja mi se jednom u napadaju psihoze derala na telefon: ''Zadrži si gaaa!!!!'' - majka djeteta mu je pokazivala moje slike jer se divila mom liku i djelu. Da bar nije, možda bi zaboravio da postojim jer smo se znali samo s ceste, u prolazu. No, kak se kaže: Don't look back in anger...

Poglavlje 13. ČOVJEK KOJI JE POBIJEDIO ŽIVOT

Znate li tko je Tipi? Nekoć najpoznatiji hrvatski redatelj spotova, danas čovjek koji na planini živi bez novca, čovjek koji je pobijedio život. Kućica u Zagorju na planini, okružena šumom, susjede ne vidiš. Kućica je kamena i nije mi bilo jasno zašto je u Zagorju napravio klasičnu dalmatinsku kuću. ''Ja sam to sam izgradio'' - ponovio mi je više puta kad bih ga vikendima posjećivala i ja sam pritom mislila da želi reći da je on to sam platio. Ali, ne. On ju je osobno svojim rukama izgradio gledajući tutorial na YouTube, a u građevinu se kuži kao ja u matematiku - podmićivali smo profesora da završim srednju školu. Dakle, sve jasno. ''Taj frajer je pobijedio život!'' - vrištao je ushićeno moj gay frend, koji je također na neki način pobijedio život pošto ponosno na potkoljenici nosi tetovažu kurca, da, penisa, koju si je nemušto sam napravio. Tipiju je trebalo godinu dana da izgradi kamenu kuću lijepeći kamen po kamen. Konačno je ona ''kamen do kamena - palača'' dobila smisao u praksi. 40ak kvadrata. Tipi je meni nekoć bio šef, snimali smo glazbene emisije i kojekakve sprdačine, zabavu za narod. I bili u lovi. I evo, baš sam nedavno, dok se Dete Kreten vodio pod nestalog, a u biti je bio u Rementincu jer je ''razbio izglog dućana sa satovima jer ga je neka žena naživcirala'' - legitimo. Sad ga ovog trena vodim pod mrtvog iliti nikad rođenog, ali dobro. Uglavnom, bila sam u totalnoj komi jer Dete Kretena nema pa sam došla Tipiju na planinu. Zaključili smo da smo postali pankeri iako ne znamo niti jednu punk pjesmu, znamo samo da postoji nešto što se zove Sex Pistols, ali za to nas boli kurac. Pank je naš stil života koji nismo svjesno odabrali nego je to jednostavno tako. Mi smo propali. Bili smo na vrhu negdje 2009., a sada smo se uhvatili kako na njegovoj terasi ležimo na bijelim kožnim kaučima koje je Tipi dofurao s glomazog otpada, svatko puši svoj joint, pijemo neko domaće vino od kojeg nam se riga i pričamo o tome kako su svi retardirani, a samo mi smo genijalni. ''Ugoda prije svega'' - to nam je slogan. Briga nas za zdravlje, briga nas što će itko misliti, nama su u životu koji nam očito režira Tarantino i stalno smo krivi za nešto za što nismo krivi, stalno neki zatvor bez razloga, stalno neka greška sistema... Rekli smo DOSTA - i više ništa nije bitno osim da je nama ugodno. Svi su glupi, mi smo genijalni. A mi smo ti koji nemaju par eura za koje pivo pa na silu pijemo neki kiseliš od vina, a ti glupani rade u poreznoj upravi, nose špic cipele i satenske košulje i idu na vikende u Umag. Zašto bi itko želio, pobogu, ići u jebeni Umag? Ili raditi u poreznoj upravi? Pa nemoj umrijeti mlad! Duhom, pičko u špic cipelama, ali ako ne kužiš u čemu je točno problem s tim cipelama onda... fala i doviđenja. Na bijelim potrganim kaučima koji izgledaju kao da ih je Puff Daddy izbacio iz svoje dnevne sobe nakon što su Rolling Stonesi '70ih imali tulum tamo, na tim bijelim kaučima je bolje. Ugoda prije svega. Oko nas čak lete i krijesnice. Počeli smo snimati dokumentarac o našoj propasti. Da, dokumentarac o propasti jer profesionalna filmska oprema je jedino što je ostalo od našeg bivšeg bogatstva. Slušali smo Linkin Park na sav glas, sprdnje radi jer Dete Kreten uvijek mene sprda da ja slušam ''Gallaghere iz Linkin Parka'' pritom misleći na Oasis, a jedan od razloga zašto sam ga voljela je njegovo sprdanje koje ljudi većinom nisu kužili nego su bili u fazonu: ''Ajme, jadan dečko je retardiran''. Tipi i ja smo zaključili da je taj Linkin Park čak i dosta okej bend. Do Tipija su neke stvari doprijele tek sada: ''Moraš se pomiriti sa svojom mamom'' - govorio mi je, a onda mu je objašnjeno da to nije svađa nego je moja majka teško bolesna i mi se ne svađamo nego žena halucinira i tri mjeseca je ne miču s intenzivnog odjela psihijatrije. Tri mjeseca. Koliko znam, na intenzivnoj se bude dan ili dva, a ne jebena tri mjeseca. Tri mjeseca šopanja tabletama i poboljšanja nema. Nula. Dapače, gore je. I dalje halucinira da je svi, a posebno ja, žele ubiti, da ju je Dete Kreten u bolnici silovao, i - još je jučer dodala da ja moram u komunu jer sam odjednom teški heroinski ovisnik. Jadna moja mala mama. Ona nije oni luđaci koji vide Isusa i sretni su u svojoj halucinaciji, moja majka je u paklu. Ona je u strahu, instrigama, paranoji i agoniji. U njenoj se glavi vrti nasilje i kriminal. I ja sam u nekoj vrsti agonije, ostala sam bez svega, postala klošar i polusvijet, podrhtava mi srce, bojim se spavati sama, stalno sam spremna na bijeg jer nalazim prenoćišta gdje god, ne znam što će biti sutra, skupljam kovanice ispod kioska, budućnost ne vidim, živjela sam za život s Dete Kretenom jer on je bio moja sreća, a on me ostavio. Nije me ostavio riječima nego me kao pička blokirao, pokrao mi novac i nestao. Nisam bila zainteresirana za život bez njega u njemu, a sad - jer se ni ispričati udostojao nije - nisam zainteresirana ni za njega ni za život. ''Tvoje ruke mazilice kao meka krila ptice, grle me ko zaštitnice, brišu suze varalice'' - osjećala sam se s njim kao ta pjesma, a sada osjećam ništa. Samo postojim i pušim cigarete. I volim ga najviše, i čekam da se probudim iz ovog sna u kojem je on negativac, ali to nije san i mrzim ga najviše. Mrzim ga jer je igrao okrutnu igru mojim osjećajima, do mjere da bih ga nazvala sadistom. Čak me sram pred samom sobom što sam svima uvijek govorila koliko ga volim i koliko je divan. Na mene nikada nije podigao glas, nikada se nismo posvađali, seks nikad nije bio dosadan i pri zadnjem susretu rekao je: ''Nikada te neću ostaviti'', rekao je da uvijek misli na mene. Pa i nije me ostavio - on je samo nestao, blokirao me na mobitelu i pokrao mi lovu. Ljigava pička koja još dodatno dokrajči ženu u nevolji, i to ženu koju godinu dana naziva svojom ženom. I kako da ja onda vjerujem više ikada ikome? O svemu znam samo jedno: Dete Kreten neće pobijediti život. On je dijete koje je pobijedilo samo mene - jer mi je potrošilo godinu života i zgadilo uspomenu na sebe.

I kako kaže Linkin Park: I had to fall to lose it all, but in the end it doesn't even matter...

Poglavlje 14. LJUBAVNO PISMO DETE KRETENU

''Da se žamor čuje, ja ga nebi čuja, i pisma da se čuje, ja je čuja nebi, i uvik kad san takav ja razmišljam o tebi'' - više manje točno citirano, Marijan Ban.

Dakle, da počnem, bez pozdrava, bez riječi ''dragi'', ''bez ljubavi moja''... Počet ću onako kako ti s frendovima počinješ i poruke i telefonske razgovore:

MY NIGGA. Znaš li, my nigga, onaj film ''Candy'' s Heathom Ledgerom? Ne znaš jer nije SciFi. Postoji jedan poetični monolog iz tog filma: ''He was handsome and a very good criminal. We lived on sunlight and chocolate bars. It was the afternoon of extravagant delight. Danny the daredevil.'' Ti si Danny u ovoj priči i ovaj tekst je o nama, jedino što mi mrzimo čokoladu i u filmu svi pocrkaju od heroina. Mi nećemo od heroina sigurno. Ti ćeš crknuti od siline svoje gluposti, pogrešno samoprocijenjene neustrašivosti i općenito svih rizičnih gluposti koje radiš. Ja ću pak živjeti zauvijek jer nema šanse da sam tolike sreće da ikad umrem.

Moja ljubav prema tebi je bila beskonačna, pa je zato i gađenje zbog toga kako si se ponio prema meni jednako gotovo kao tvoje gađenje prema žoharima, a kad ih vidiš rušiš se u nesvijest ili čak i veće od mog gađenja prema tvoja dva best frenda koja su me obojica pokušavali žvaliti jer su ti toliko dobri frendovi pa se to tako radi. Sarkazam.

Dvostruki standardi, my nigga: ja se nakon što sedam mjeseci vrištim da mi dođeš upomoć ne smijem naljutiti jer ja po tebi nemam pravo na to, a kad se nakon punih sedam mjeseci usudim naljutiti se - onda si ti taj koji se šokirano ljuti i piše mi poruku: ''Sad si gotova''. Dakle, sadistički zlostavljač se naljutio jer se žrtva naljutila na njega? Smiješan si, srećo, jer si doista mislio da sam toliko glupa i da je moje samopoštovanje toliko nisko da ću čekati u mraku i slušati tvoje laži, doista si mislio da ti zajedno s dokaznim materijalom za osvetu što si me sedam mjeseci pustio da sama vrištim neću sve o tvom životnom stilu izložiti onoj ustanovi koje se jako bojiš? Ti si jako inteligentan čovjek, nekad mislim da si inteligentniji od mene samo ne znaš to usmjeriti na nešto produktivno, ali ako si mislio da ti nakon svega ovoga neću zabiti motornu pilu u leđa - retardiran si. A da ja to nisam napravila, to bi značilo da sam ja retardirana.

My nigga, ja znam praštati, i nisam se nikada ljutila na tebe, ali kad sam kao ranjeni vuk zavijala u pomoć ti nisi došao jer, citiram: ''Teško mi te takvu gledati''. Izgovori si tu rečenicu na glas. Kaj bi bilo da recimo imam rak i umirem? Maknuo bi se i ostavio me bez čaše vode u krevetu i čekao u bircu na pivi da umrem? A vodu mi ne bi ostavio jer si šlampav pa si zaboravio. Jebiga, desi se.

Ja sam trenutno malo zbunjena jer do neki dan bio si definitivno ljubav mog života i vrlo sam sigurna da iskreniju ljubav od one koju sam imala prema tebi više nikad neću naći, ali zbunjena sam i ne dolazim k sebi da smo se raspali zbog toga što ''ti ne možeš podnositi činjenicu da ja prolazim teško životno razdoblje'' - pa, my nigga, ne bi bilo toliko teško da si ti bio uz mene. Ja u biti ne znam koji ti je kurac, my nigga.

Znam 100% da nisam umislila: volio si me kao i ja tebe. Bili smo par kojem su drugi zavidjeli na sreći. Obožavali smo se, slagali smo se. Jedini problem nam je bila lova. Bili smo najbolji prijatelji najsretniji kad smo sami zajedno. Twin flame. I, čovječe, hej - mi smo to uništili zbog nečega što se zove - stres - i to stres za koji nismo mi krivi nego smo se našli u vrtlogu okolnosti kakavih se jebeni Tarantino ne bi sjetio. Da, znam da si budala i da si nesposoban za išta, ti boluješ od sindroma Petra Pana, ali takvog sam te prihvatila jer ljubav nije toleriranje nego je ljubav prihvaćanje. Ali, jesi li doista to što se zove ljubav prodao za sitnu lovu koju si mi pokrao i blokirao me na mobitelu zato?

Well, I get angy too, I'm a lot like you... Isti smo, to uvijek kažemo, i mi smo to profućkali? Stvarno? To je nešto kao da smo našli kofer za 500 000 eura i istresli sve to u Savu, a samo kofer zadržali za uspomenu. Naše uspomene su taj kofer, a sadržaj je u Savi.

No, da se ovo nije dogodilo, ja bih se zajebavala s tobom umjesto pisala ovo. A ovo stvarno moram i želim napisati. Uvijek sam govorila da me na tebe podsjeća: Nothing you confess could make me love you less, a sad je pravi trenutak za reći: It's been 7 hours and 15 days, since you took your love away...

I usprkos svemu znam da nisi bio sa mnom radi love kako mnogi misle, jer ti prvi znaš da ta lova ne postoji. Volio si me i to jako. Ja tebe beskrajno. Na što smo spali, ljubavi moja, i zašto? Zbog nečega što nema veze s nama dvoje! Taj dio ne mogu prevazići, ne mogu oprostiti tebi, ne mogu oprostiti sebi. Kako Noel Gallagher kaže: Let's run away to sea, from our mortality and let's spend our whole lives running from people who will be the death of you and me. Tako nešto kaže i upravo se nama to dogodilo jer nismo pobjegli na vrijeme, a mogli smo biti tako sretni.

Ne znam kako ću se osjećati narednih dana, ali večeras... Oči ti ne pamtim više.

Poglavlje 15. TUĐI ŽIVČANI SLOM OKRIJEPIO ME

Poglavlje 16. PSIHIJATRIJA ZATVORENOG TIPA, ODJEL FORENZIKE

Dan u hororu, ne znam koji jer dane ne brojim. Šokirala sam samu sebe jer sam zaboravila da sam se sinoć zblajhala i izgledam ko Eminem, tj. kao da u maškarama glumim njegovog Stana. Tko ne zna tko je Stan, Google mu je prijatelj. Opća kultura, ako znaš tko je Picasso, onda znaš i tko je Stan. Probudila sam se bijesna i istipkala par bijesnim poruka Tomiju, najboljem frendu Dete Kretena, ujedno jedinom koji nije propala narkomačina i jedinom s iole normalnim moralnim vrijednostima i bez mentalne retardacije. A bome i jedinom nema fix ideju da će me jebat (hvala svima ostalima na komplimentima, jao, velika mi je čast kad me uličari i besprizorni žele jebat). Tomi je inače imao sličnu avanturu s psihički bolesnom, a vjerojatno i opasnom osobom, a Dete Kreten i ja tome smo se smijali jer nije zvučalo realno. Danas je valjda onaj dan u fazama u kojima se nešto prolazi kroz glavu i emocije - tuga, šok, bijes, ne znam kojim redom. Danas je kombinacija šoka i bijesa: MOLIM?! HALO?! WHAT?! Napisala sam Tomiju nek uključi mozak koji znam da posjeduje i kaže Dete Kretenu - kojeg ću u ovom poglavlju zvati konjina - da se oteli i kaže normalnu riječ pa da se rastanemo kao ljudi, jer brate jebote, je li normalno biti s nekime godinu dana u jako veseloj i sretnoj vezi, pa onda - jebiga jer si pička - zakazati kad je osoba u problemu i vrišti na ulici, to sam oprostila jer se ispričao - ali onda dalje to raditi pa me pokrasti, blokirati me i pozvati mi hitnu. I biti jako u šoku jer ja njemu zovem policiju. Propalica sazdana od proljeva i cvijeća koja ne zna da iako sam usrana pička, ja nikako nisam pička s kojom se zajebava. ''Di pederčina živi, promijenit ćemo mu opis'' - ponude su koje dobivam. Ali, ne. Neće nitko nikoga tući, to ja ne dam. Ja igram puno finije pa onima koji pretjeraju, kao on koji nije imao ne muda nego pičke reći da prekida samnom, takvima napravim pravne probleme. A fala kurcu, kak bi se reklo, putra na glavi ima. da je tri minute bio čovjek, sve bi bilo okej, nije zabranjeno prestati nekoga voljeti. Taj je zaslužio ne šamar, ne našiljene olovke ugurane u uši, ne crnački kurac u guzicu, taj je zaslužio kvadriplegiju jer se odigrao mentalne Slagalice strave s mojim životom. I neće reć ''Sorry''. Bilo bi mi draže da me zadavio jer kraće bi trajalo i bilo ugodnije.

Sjećam se lani, kraj ljeta. Tomi ga zove: ''Buraz, jel ikako možete primiti na jednu noć mene i moju novu curu, nemamo di??!'' I krene nam nuditi lovu, platit će. Ma kakvo plaćanje, neka dođu. I dođe Tomi s tom nekom Klarom. Prvo mi je upalo u oči koliko je u licu ružna, kao neka starica koja bi u dječjoj predstavi bez filmske maske dobro odglumila baba rogu. Onaj tip žene koju roditelji pokazuju djeci i govore: ''Ako nećeš jesti špinat, dat ćemo te ovoj teti!'' I djeca se tako prestraše da si sama nasjeckaju i skuhaju špinat. No o ukusima se ne raspravlja. Klara je zaželjela pizzu, a već je bilo kasno pa su dečki otišli u potragu za pizzerijom koja radi, a mene ostavili s njom.

Zamijetih odmah njen neuobičajen stil odijevanja, nešto što je ličilo na visoku modu. Ubrzo shvatih da to nije moda nego plava bolnička piđama te da je Klara pobjegla iz bolnice. Nije prošlo pet minuta i poželjela me ni manje ni više nego škarama ošišati, dok sam ja konjini slala SMS: ''HITNO DOLAZITE 911'' Ispalo je da Klara ne samo da ne zna koliko Tomi ima godina - rekla mi je da ima 18, a zapravo ima 40. Zatim nije znala kako se on zove i nazivala ga je Dominik te izjavila da su zaručeni. Kad su se dečki vratili s tom jebenom pizzom, ludilo se nastavilo: skidala se gola, pokušala ući u ormar i svom silom pokušavala popiti alkohol.

Da skratim priču, Tomi je bio čovjek i proveo je mjesece uprežući sve snage da spasi ludu ženu i od toga zamalo sam poludio. Klara bi završila u ludnici pa pobjegla, nekoliko puta simo i tamo, završila u Remetincu - mislim da nikada nismo saznali zašto. Znam da ima neke veze s nasiljem i da se radi o psihihijatrijskom odjelu forenzike. Na kraju ga je ostavila radi nekog svog bivšeg idiota. Što je sada novo, ne pratim više - čak mislim da ju je opet primio natrag pa ju opet natjerava gradom dok ona u bolničkim papučama bježi iz ludnice... Ili nešto u tipu toga.

A ova moja konjina, s kojom sam se Tomijevoj situaciji smijala jer to je zvučalo kao tragikomedija, jednostavno nije zvučalo realno što taj frajer ni kriv ni dužan, frajer koji može imati žensku kakvu hoće, proživljava sa ženom koja uporno bježi s odjela forenzike. Forenzika je onaj odjel gdje su stavili Jeffreyja Dahmera. I čovjeka koji je ženi zabio nož 11 cm duboko u vrat jer nije dobro posolila kupus. A ova moja konjina, ne da nije - velikim slovima - ČOVJEK kao Tomi, nego danas mislim da je on istinski i duboko zao jer samo sadist se može tako ponašati kako se ponaša on.

Do jučer sam mislila da je samo pička, danas mislim da je zao, i dok od njega ne čujem ljudsku riječ jer nisam ulična prostitutka koju je pokupio na stajalištu za kamione i platio analni seks 30 eura, nego netko s kim je bio godinu dana, a ja imam jako ozbiljan problem s kontrolom bijesa. Ovo nije samo nepravda, ovo je sadistička izdaja. Kao da se trudio danima da smisli što odvratniji plan kako emocionalno i mentalno uništiti mene.

Majka mi je uvijek govorila da nek se ne petljam s podzemljem, i nisam. Sad sam prvi put u životu to napravila jer, kao, jebeš predrasude. Ali, brate, predrasude su iz samog Raja izašle. Ovo je sitni i jeftini kriminalac bez empatije. U biti, jebeš empatiju, nemam je ni ja, boli me mrtvi kurac za gladnu djecu u Africi, gladna sam trenutno i ja, ali - on nema osjećaja. Nikakvog. Mrtvo. Ravno. Vjerujem da mu je smiješno ovo što mi je napravio, ali ukoliko mu ne prestane u dogledno vrijeme biti smiješno i ne oglasi se kao ljudsko biće koje se klelo da me voli i uzdizalo me u nebesa - tada će mu iz objektivnih razloga prestati biti smiješno i više nitko neće vidjeti njegove razbijene zube.

Kako se ono kaže? I'm not a fighter but I will knock your lights out? Da. Tako se kaže. Požalit će dan kad si je na listu stvari koje mora napraviti prije smrti stavio stavku - pojebati mene. Oko za oko. Zub za zub. Ok, jebeš zube, on ih nema. Slom za slom. Problem za problem. Osvetoljubiva sam. Oprosti mi, nepostojeći Bože, jer ne znam što činim. Znam ja jako dobro što činim isto kao što je konjina znala što čini.

Srušit ću ti sistem na glavu, konjino jer pogrešno si me procijenio. Nisam ja ona neka tetka iz vrtića koju si izvarao za lovu, Andrea ili kak se zove guska? I nemaš dijamantnu kitu i nisi najljepši na svijetu. Sad ti vidim samo mane.

''Vi bute se pomirili'' - govori mi Agata. Kakvo mrtvo mirenje? Pomirit ću se ja sa sobom kad te zatvorim gdje spadaš jer nisi bio u stanju reći ljudsku rečenicu. Stvar principa. Ti si onaj koji me tjera dalje. Tvoja nesreća krijepi me, jer ti sadistički uživaš u mojoj.

''Nije lijepo mrziti'' - kaže mi tu i tamo netko. Brate, bila bih luda da konjinu ne mrzim. Bijesna i šokirana, to sam danas. Danas mi je šok da takva zla moralna nakaza postoji.

Rezimirat ću da je Dete Kreten pičkica nedorasla bilo kakvoj ružnoj i doista ozbiljnoj situaciji pa mi je dok tonem i gubim dah, još zavezao kamen oko vrata, a prije toga mi ispraznio novčanik. On je razmažena zla djevojčica sklona kriminalu, ali previše nesposobna da bude pravi kriminalac. Vjerujem da me volio, ali on je orhideja koja crkne čim sunce svane na krivi način.

Ja njemu: If your sky is fallin', take my hand and hold it - a on meni: *zvuk tišine*, čak nema muda reći: Ne volim te više.

A meni psihijatri govore da sam dobro, da sam racionalna i svjesna, ali u teškoj životnoj situaciji. Bravo! Zar osoba treba halucinirati kao Klara i moja majka da bi moderni doktor moderne medicine zaključio da je loše?

Poglavlje 18. SAMOUBOJSTVO JE NAJHRABRIJI ČIN

Danas je težak dan. Meni jako težak. Izgubila sam interes za sebe u svakom smislu. U šestom razredu odlučila sam da ću se ubiti do četrdesete, i ostala pri tome pa su me liječili dvadesetak godina i nisu me izliječili. Uvijek sam zavidjela mrtvima. Kažu da se ubijaju kukavice. Ma nemoj, ubiti sebe je najteže. Puno je lakše ubiti tuđe dijete na cesti smrskavši mu lubanju o zid nego sebe. Da itko od vas mora birati - ili vi ili nečije vrtićko dijete, vjerujte mi da znam odgovor. Život podnose samo pičke koje su preusrane da popiju sredstvo za odštopavanje odvoda. Rekla sam psihijatru danas to sve, a on je rekao: ''To smo već čuli'', a ja njemu: ''Posao ti je da to slušaš, pizdo''. Oduvijek sam tome sklona, a onda iz skoro pa elitnog života završila na ulici, ne svojom krivnjom, nego spletom okolnosti koje zvuče kao da se netko jako dobro zajebava. Izgubila sam majku, dom, obitelj - postoje neki, ali ih mrtvo boli kurac, prijatelji su kurčina, jebeš prijatelje jer su zamjenjivi baš svi, od sjedenja po kavama i priča o noktima se ne živi. Izgubila sam psa. I šlag na tortu - Dete Kreten je ispao takvo smeće i moralna nakaza od čovjeka da mu želim sve najgore. A iskreno, on me činio sretnom. Mamina kolegica mi je danas rekla: ''Nika, moraš se pomiriti da on očito više neće ništa s tobom'' - pa boli me kurac šta on hoće, tko kaže da ja hoću išta s njim?! Možda hoću, jer nostalgija plus romantika, plus ideja filmske ljubavi, ali onda bi ga vjerojatno jednom izbola na spavanju jer što je učinio je neoprostivo i zbog njega se nadam da postoji Raj i Pakao jer on ide u Pakao i nabit će ga kroz guzicu na užareni kolac, onako slično kao što su Srbi radili u Domovinskom ratu. Jednom, kad ću se ubijati, mislim da će to biti predoziranje heroinom. Bar sam tijekom uličnog života upoznala ''ljude koji znaju ljude''. Je li disanje život? Za mene nije. Male me stvari nikad nisu činile sretnom. Mrzim svaki svoj udah i bila bi luzer da nastavim ovo. Jedino što me ovih dana zanima su cigarete. Ja nikad nisam bila jednostavna žena. Vječno duboko nesretna, pola života provela u krevetu. To je naslijeđeno od oca, ludog genijalca koji se ubio s 32. Oslobodio se. Pobijedio je život. I svi se dan danas, 38 godina kasnije čude ZAŠTO? Pa zato jer je bio normalan čovjek i nije podnosio moju ludu mater, mene malu bebu koja vrišti jer ne znam tko bi normalan podnio novorođenče i nije podnosio svoj posao odvjetnika i frajer se s 260 km/h zaletio frontalno u kamion. Stari, ti si moj idol. Ne podnosim ništa što kakti vole i žele ''normalni ljudi'' - dijete ili smrt? Smrt bez razmišljanja. Posao u uredu ili smrt? Smrt. Muž kojeg ne volim ili smrt? Smrt. Grupne kave ili smrt? Dva dana zatvorenog odjela na psihijatriji. Čudim se da se nikada nisam drogirala. Probala par puta jesam, ali nije me zainteresiralo. Čovjek bi rekao da se osoba poput mene samo drogira. 38 godina se ljudi čude što se moj otac ubio, a ''imao je sve''. Pa glupani baš zbog toga svega se ubio jer ima ljudi kojima je smrtna kazna imati histeričnu ženu, malo dijete i stresan dosadan posao. Njima je to smrt, a on je bio dovoljno velik muškarac da si presudi sam. Samoubojice su veći, hrabriji i časniji ljudi od svih vojnika bilo Domovinskog ili bilo kakvog kurčevog rata. Jebote primitivnih jadnika, borit se za neku tamo zemlju čega se sjetio neki tamo predsjednik s težim narcisoidnim poremećajem ličnosti. Netko mi je nedavno objasnio kako je zapravo Hitler bio u pravu i kako su Židovi krivi za sve. Ne sjećam se detalja jer me povijest doista ne zanima, ali znam da je priča držala vodu. U raju postoji mjesto za krivo shvaćene. Danas mi je doista loš dan i izderavam se na ljude oko sebe pa bolje da ištekam sve iz struje i pokrijem se po glavi glumeći samoj sebi da ću se sutra magično probuditi iz noćne more u kojoj sam istraumatizirani bijesni beskućnik već sedam punih mjeseci. Znate zašto se bojim spavati sama? Jer se bojim same sebe. Ja sam najopasnija. Jebiga, ne živimo svi za odlazak frizeru i bolonjez za ručak. Nismo te sreće da nas takvo dno od primarnih ljudskih potreba čini sretnima. Što je to sreća? Ja ju gotovo pa ne poznajem, sada bi bila prilično sretna da Dete Kreten - kao osvetu za to što je sa mnom mjesecima radio - ostane bez djeteta. Iako bi u biti bilo bolje da ga dobije na puno skrbništvo jer bi tada popizdio i završio vezan na urgentnoj psihijatriji. Nikad na zelenu granu, jebiga...

Pretraži ovaj blog

Život(NE)istine

Knjiga ''Bojim se spavati sam - Dijagnoza: SMRT'' - prvih 15ak poglavlja

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

NIKA OSTOIĆ: Nasilnica, alkoholičarka, šiozfreničarka i opasna osoba koja uništava živote

Najveće uvrede mog života - jebeš prijatelje i obitelj, svi su zamjenjivi

TKO JE NIKA OSTOIĆ? - Kurva ili genijalka